Vidimo se!

…i moram reći da mi je drago :)

Fotka je ova, a možete ju vidjeti na 2:35 na spotu

Moja Holga je plavo-crveno-žuta varijanta sa flashom koji ima kolor filtere. Došla mi je u paketu sa simpatičnom knjižicom o Holgi, a fora je i crna izolir traka koja se dobije da bi se Holga zakeljila da ne propušta svjetlo :) Službeni naziv Holge je “CFN” što sam si ja preveo kao skraćenicu od “color-flash new” (”new” kao nova Holga, reizdanje originala).

Diana koju imam je F+, dakle ima flash, a “+” označava dodatne funkcije. To je “pinhole” otvor blende, odnosno može se skinuti objektiv i koristiti kao camera obscura! Meni je ovo jako korisna opcija. Flash je također vjeran originalu, 60’s style, a dobiju se i gelovi u raznim bojama koji se mogu staviti ispred lampice, pa se, kao kod Holge, dobije kolor flash. Tu su i dvije maske za film, jedna za originalni Dianin format 4×4, a druga za beskonačnu panoramu - fotografira se kao da film ima 16 snimaka, a maska je točno tolika da se rubovi malo preklapaju pa se od cijelog filma dobije jedna ogromna panorama.

Na prvi pogled slični aparati, u praksi su dosta različiti. Holga je, iako plastična, prilično robustna - na Lomotomiji su ljudi mislili da je metalna! Preživjela je preko nekoliko padova na pod, a ozljedila se upravo na Lomotomiji kad je ispala mojoj ženi :) ali ništa tako strašno što malo selotejpa nije moglo srediti.

Općenito se za Holgu čini kao da ju je dizajnirao neki kronični pijanac kojem se ruke smire tek nakon pete čašice nečeg žestokog, a mozak tada ode u ler. Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da se na leći nalazi MANJI otvor blende, a iza objektiva je polugica kojim se postavlja VEĆI? Koliko kod htjeli postaviti otvor blende za oblačno, neće biti nikakvog efekta! Provjereno, raskopao sam Holgu i pogledao.

Flash je također biser - kao prvo baterije za flash se nalaze pokraj objektiva iza maske - dakle s krive strane filma. Pa ako vam baterije crknu na prvoj fotografiji kao što se meni desilo, prvo ćete morati ispucati film pa tek onda staviti nove. A flash jednom kada se napuni, čak i djelomično, uvijek će okinuti bez obzira što ste ga ugasili.

Diana je tehnološki sofisticiranija (ok, prestanite se smijati) jer ima čak tri otvora blende koji se FAKAT MOGU NAMJESTITI, a na novim Dianama se može skinuti objektiv, staviti drugi (ja imam 38mm širac, woo-hoo!) ili koristiti kao cameru obscuru. Kolor gelovi za flash mi se čine prilično beskorisni jer su toliko maleni da ih je nespretno stavljati i jedva čekaju da se negdje zagube. Konstrukcija Diane je KA-TA-STRO-FA! Toliko djeluje krhko, lagana je, šuplja..nevjerojatno. Užasno je teško staviti film jer špulice ne stoje na mjestu nego se mrdaju sim-tam i onda obično na kraju film bude loše namotan i pušta svjetlo po rubovima. A zvuk namotavanja filma podsjeća na pohabani dječji mitraljez. Svaka čast ekipi iz lomography.com što su to sve vjerno reproducirali!

Optika kod oba aparata je također različita. Možda je napravljena od različite plastike. Uglavnom, drugačiji su efekti. I Diana i Holga vinjetiraju, žestoko. Holga ima nekakvu relativno simetričnu, radijalnu aberaciju, a usput je slika na rubovima izdužena. Recimo lica ljudi će biti iskrivljena i nerealna. Diana pak ima oštrinu koja je kod mojeg primjerka negdje malo lijevo od sredine. A bokeh na rubovima je fantastičan, liči na kometice, ili možda čavliće sa glavom okrenutom prema sredini. Ili malo lijevo od sredine. A dok Holga barem cijelu sliku može smjestiti u centar filma, Diana puca na sam gornji rub tako da slika ide preko slova gdje pišu informacije na filmu.

No sve ovo navedeno nije kritika - tko to tako doživljava neka traži Rolleiflexa. Diana i Holga nisu mašine za fotografiju, one su prijateljice. Svaka ima svoje mušice koje će vas naučiti da ne brinete o tehničkim postavkama (iako naravno da se ponekad treba nešto narihtati) već uživate u fotografiji i nepredvidivosti. Fotkajte sa smiješkom i dobiti ćete smiješak na fotografiji - fotkajte sa čuđenjem i dobiti ćete čudne fotke - fotkajte pijani i dobiti ćete  pijane fotografije - fotkajte sa veseljem i sa guštom, sa sjetom i nostalgijom, fotkajte sivo ili žuto…ova dva smiješna aparata će vam uz malo strpljenja sve te emocije vratiti natrag na svoj način. Uživajte.

Eh da, jedno mi nije jasno - Diana ponekad napravi fotku da je cijela desna strana zelena, bez obzira koji film koristim? Fakat čudno..

Ostatak možete vidjeti na Lomotomia Flickr setu.

Jučer, 25.10., održana je u Zaboku Lomotomia, prvi Lomo summit u Hrvatskoj. Na izložbi su bile fotografije snimljene tzv. Lomo aparatima - Holgama, Dianama, Smenama i sličnim lo-fi mašinama koje baš zbog loše kvalitete snimaka fotografijama daju poseban ugođaj. Bilo je pravo osvježenje vidjeti puno maštovitih, kreativnih fotografija koje se znatno razlikuju od danas popularnih savršenih fotografija digitalaca sa XY megapixela i moćnim objektivima. Plastične “igračke” uz malo mašte i odgovarajući koncept koji ne opterećuje autora u očekivanju “ultimativne” fotografije, čine čuda.

Lomotomia u Zaboku je imala odličan koncept i ja sam stvarno oduševljen! Ekipa se našla ujutro u Zaboku gdje smo nakon jutarnje kavice išli u šetnju gradom i pucali fotke. Filmovi su u 12h odneseni na razvijanje, a od tih fotografija smo kasnije radili lomo zid. Mi smo išli na klopu (besplatnu!) i kasnije do mjesta izložbe. Lokacija je bila fantastična - u hodniku napuštene bolnice! Hodnik smo prvo obljepili Lomotomia selotejpom i kasnije svi zajedno postavili fotke prijavljene za izložbu, a na kraju, oko 20h slagali lomo zid. Zid je ispao najveća fora jer je ekipa najviše proučavala hrpetinu malih fotki uz mjuzu DJ-a i cugu.

Još nemam razvijene fotke sa same izložbe no zato pogledajte kolekciju fotki snimljenih ujutro za lomo zid. Ako netko ima galeriju, pošaljite link u komentaru!

Gornja fotografija je snimljena na negativ film 35mm formata, fotoaparatom Nikon FM2n i 50mm objektivom. Znači, normalac, sve cool, pozadina lagano van fokusa.

Ova fotka je snimljena da kadar otprilike bude jednak, sa jednakim elementima ekspozicije (otvor objektiva i brzina zavtarača), ali sa 24mm objektivom.

Odmah se primjećuje da je gotovo sve na slici oštro, te da osobe više nisu proporcionalne - odnosno, mojoj ženi se znatno povećala glava, a i kolica su se prilično izobličila. Eh da, i šta sad? U stvari, ova usporedba me podsjetila zašto volim srednji format :) gdje “normalac” ima žarišnu od 80mm. Stvari djeluju još prirodnije - a sve ostalo je “croppanje”. Također me podsjetilo zašto još uvijek čekam na neki povoljni full frame digitalac - croppanje neće spriječiti izobličenja objekata u kadru, ma koliko se mi trudili pokazati kako 50mm normalac postaje odličan lagani teleobjektiv na digitalcu sa 1.5 crop faktorom. Molim da se potencijalni komentatorin (a neće ih biti puno sudeći po posjećenosti ovih stranica ;) ) suzdrže od flejmanja - nije mi namjera trubiti kako je film bolji ili nešto slično jer je vjerojatno bilo istih rasprava u eri popularizacije Leica formata naspram 6×6. Jednostavno, dobro je ponekad sa vlastitom opremom uslikati školski primjer kako bi malo osvjestili ponekad automatski odabir nekog objektiva za određeni kadar.