Disklejmer:  u ovoj recenziji opisan je moj osobni doživljaj fotoaparata. Ukoliko želite konkretne testove i grafove, potražite ih na DPReview i drugim web stranicama.

U prvom trenutku kad sam ugledao aparat bio sam razočaran. Tijelo je vrlo maleno i nema info LCD ekran! Da bi provjerio postavke aparata moram pogledati kroz tražilo ili uključiti veliki ekran. No nakon upoznavanja sa aparatom pomirio sam se sa činjenicom da su današnji DSLR aparati niže klase očito orjentirani početnicima. Sve vrvi od “kreativnih” postavki koje aparat radi sam, a u moru opcija lako se izgubiti. S druge strane moram priznati da su DSLRovi napokon iskoristili svoje potencijale, a u malom Nikonu će svatko naći nego zgodno rješenje za sebe.

Kao prvo i osnovno, kvaliteta fotografija je odlična. Dinamički raspon je stvarno velik i oduševljavaju me prirodni highlightovi koji nemaju onaj tipični digitalni “skureni” štih. Matrix mjerenje odlično radi svoj posao i vidi se da je puno pažnje posvećeno tome da svijetli dijelovi budu prikazani prirodno.

Nikon je ubacio i odličnu HDR opciju za scene sa još većim rasponom svjetlina. Inače nisam fan HDR-a jer takve fotke najčešće ispadaju potpuno neprirodno, no ovdje je to jako dobro napravljeno. Također nisam fan pretjerane naknadne obrade i ne bi imao volje igrati se sa HDR fotografijom. Pri odabiru HDR opcije, aparat okine dvije uzastopne fotke i odmah ih spoji u jednu sa većim dinamičkim rasponom. Opcije korekcije se mogu mijenjati, pa je tako moguće odabrati do 3 EV razlike u ekspozicijama i način blendinga fotografija. Rezultat je uvijek vrlo prirodan i zaista pomaže. Naravno, poželjno je fotografirati sa stativa, ali stvar dobro funkcionira i iz ruke. Evo usporedbe snimljene u mom dnevnom boravku:

Digitalni šum je jako dobro kontroliran i fotografije su upotrebljive čak i na ISO 3200. Ovo je stvarno veliki napredak u odnosu na moj stari Canon 20D. Uopće se ne libim “nabiti” ISO na vrijednosti iznad 800 ASA. Evo jedan detalj u 100% veličini, ISO 3200:

Neke od “kreativnih” postavki nisu uopće loše, kao ona za “landscape” fotografije gdje se naglašava plava boja neba i povećava kontrast zelene. Gotovo da se može dobiti efekt polarizacijskog filtera:

 Aparat ima puno drugih opcija, pa bi ih bilo glupo sve nabrajati, a bome i pamtiti. Najbolje od svega je što Nikon ima u meniju poseban “tab” gdje su izlisane posljednje opcije koje ste koristili – izvrsna stvar za brzo pronalaženje nekih stvari koje češće koristite. Budući da nema malog info LCD ekrana, informacije o trenutnim postavkama se mogu vidjeti na velikom ekranu te se odmah mogu po potrebi promijeniti. Istina, fali poneka tipka za direktno mijenjanje neke postavke, no i ovako su sve pomjene relativno brzo dostupne. Inteligentno rješenje je što zadnja promijenjena postavka ostaje odabrana, pa se odmah prije okidanja nove fotografije može brzo promijeniti bez da svaki puta morate od početka “šetati” po opcijama.

Što se tiče astrofotografije, mislim da će i ovdje sve biti ok, budući da je šum dobro kontroliran, a prema nekim izvještajima, Nikon je popravio kvalitetu RAW (NEF) fajlova, pa se više ne dešava da tamne zvijezde budu “pojedene” i nije potrebno gasiti aparat nakon kraja ekspozicije kao što je to bilo na starim modelima. Tu je i odlična opcija za automatizaciju time-lapse (astro)fotografije. Nakon namještanja opcija aparat će sam nastaviti snimati zadano vrijeme/broj ekspozicija, bez potrebe za dodatnom intervencijom.

Na kraju moram priznati da mi je aparat sasvim ok i za sad mi se čini dovoljan za moje potrebe. Iako nisam fan kreativnih opcija i automatiziranih načina fotografiranja, nerado priznajem da sam našao par stvari koje će mi koristiti. Gledajući kako su se DSLRovi u zadnjih 10 godina razvijali nisam imao volje potrošiti previše novaca za tijelo koje će se za par godina prodavati u bescjenje. No sada ću barem moći do mile volje nafotkavati kćer bez da se grizem da nisam možda propustio neki nama važan trenutak :)

Tijelo aparata izrađeno je od titana i kao takvo otporno na udarce. To zaista mogu potvrditi jer ubrzo nakon što sam ga dobio preživio je crash test sa mezra visine na asfalt sa samo vrlo laganim malenim udubljenjem na rubu kućišta. Normalni korisnici aparata vjerojatno će ionako biti pažljiviji od mene.

Aparat ima mogućnost reguliranja otvora blende, ali nažalost samo od f/4 na više. f/2.8 rezerviran je za automatski način rada. Do sada mi to nije predstavljalo problem budući da aparat očito preferira veće otvore objektiva za manju dubinsku oštrinu. Na objektivu se osim blende može namjestiti korištenje blica – nažalost morate sami procjeniti da li vam je potreban jer nema mogućnosti auromatskog paljenja istoga. No budući da T2 obično koriste napredniji fotografi, to i nije neki strašan nedostatak.

Od ostalih kontrola tu je još kompenzacija ekspozicije od +/- 2 blende što ujedno znači i mogućnost korištenja filmova bez DX koda (čitaj: Efke) od 25 do 400 ASA jer po defaultu postavlja osjetljivost na 100.

Osim toga postoji mogućnost “ručnog” izoštravanja koje se zapravo svodi na to da se kotačićem koji služi za paljenje aparata odokativno namjesti udaljenost.

Svjetlomjer mi se činio prilično dobar u raznim svjetlosnim situacijama iako doduše još nisam koristio aparat sa dijapozitivom. Objektiv se prilikom gašenja uvlači u tijelo tako da je aparat lako imati na dohvat ruke u džepu jakne ili pederuši. Za traperice je ipak malo prevelik – a i žene će vas na ulici malo čudno gledati…

Jedina stvarna mana je to što objektiv postiže fokus tek neposredno pred okidanje – dakle fokusira se standardno pritiskom okidača do pola i nakon kad se potpuno stisne pomiče se objektiv i zatim okida zatvarač. Vremenski je to vrlo kratko. Čak je vjerojatno i bolje tako nego da aoarat stalno zuji.

Zatvarač je centralni s brzinama od 1/500 do par sekundi. Nažalost nema mogućnost stavljanja žičanog okidača pa se za duge ekspozicije mora gumb držati stisnut, što je dosta nezgodno.

U tražilu se nalaze informacije o brzini zatvarača (1/500, 1/125, 1/30 i L.T. za dulje ekspozicije) i potvrda fokusa.

Sve u svemu, uz mininalne nedostatke, T2 je zaista moćna sprava. Vrlo kvalitetan objektiv kojeg možete uvijek imati uz sebe praktički u džepu. Ugodnog je dizajna i neće uplašiti vaše poznanike kao kad u njih uperite objektivčinu SLR-a. Meni je bio idealan u situacojama kada nisam mogao sa sobom tegliti niti najmanju foto torbu – dok sam npr. zbog ozljede bio na štakama ili kad sa kćerkom od 3 godine idem u šetnju ili na plac i usput moram nositi druge stvari. Preporučam!

Evo par primjera, sa jednim cropom na 100% veličine (skenirano na 1600 dpi, Kodak Portra 400 VC):

Portret na kontrastnom svjetlu (film Kodak Portra 400 VC):

Fotić fotkao Luka Blažeković, model na gornjoj slici.

Denis je, uz konzultaciju sa ekipom newsgrupe hr.rec.fotografija nabavio kemikalije za E6 proces razvijanja dijapozitiva. Zašto uz konzultaciju? Zato jer je bilo glupo nabavljati kemikalije samo za 2-3 velikoformatna dijača budući da se one mogu dobiti u pakiranjima od minimalno 5 litara što je, ako sam dobro zapamtio, dovoljno za stotinjak filmova 4×5 formata!

Od kada sam saznao za to, malo sam češće fotografirao velikoformatnim dijapozitivima, no ipak je bilo potrebno više od pola godine da skupim (ufotkam) 13 komada koje je Denis onda razvio u jednoj turi. On se bio ponudio to napraviti i prije, no nisam ga htio požurivati jer sam znao da ću početkom travnja (2010.) okinuti još par komada u Istri, pa bolje da ih razvije odjednom nego da se zeza malo po malo.

Dijapozitive sam dobio natrag u roku od nekih tjedan dana od kada sam ih mu poslao – ako se ne varam rekao je da je bio nešto malo bolestan, no stvarno to nisam doživio kao čekanje – ako sam bio strpljiv mjesecima, nije bilo problem pričekati još koji dan. Denis me e-mailom obavještavao kako napreduje razvijanje. Svi dijači su razvijeni izuzetno dobro, boje su prekrasne i ja osobno ne vidim nikakvih grešaka. I cijena razvijanja je više nego korektna, 35kn po jednom 4×5 dijapozitivu, čime Denis pokriva svoje troškove. Sjećam se da sam u Labartu, ok su ih još razvijali, platio više. Dvije fotke mi je čak i skenirao jer je moj komp bio u kvaru!

U svakom slučaju, ako se želite okušati u velikoformatnom svijetu u koloru preporučam da se s povjerenjem obratite Denisu! Ne samo zato što je jedini u Hrvatskoj koji razvija 4×5 dijače, nego zato što to radi kvalitetno i s ljubavlju i pedantnošću pravg fotografskog entuzijasta!

Denisa kontaktirajte na njegom e-mail: denple(a)gmail.com

Supersampler fotić je zanimljiva sprava neobičnog izgleda koja na prvi pogled ne liči na fotoaparat. Četiri male leće smještene su na sredini aparata, a sa bočne strane viri nekakav prsten – i to je to! “WTF???” reći će fotograf koji prvi puta primi Supersampler u ruke. Pomnijom inspekcijom otkriti će se “tražilo” (navodnici namjerni – mali gumeni kvadratić ne služi ničemu, provjereno – očito je tu kako bi izmamio osmjeh svojom beskorisnošću), okidač koji se začudo nalazi na kraćoj strani aparata i poluge za otvaranje stražnjeg dijela te namještanje okidanja.

Ovo posljednje jedina je opcija koju možete mijenjati. Naime, četiri leće okidaju uzastopce, a pomicanjem poluge određujete da li će okinuti unutar jedne sekunde ili u nešto duljem intervalu (2-3-4 sekunde, ovisi kako mu se hoće). Moj Supersampler ponekad nije htio okinuti sa zadnje dvije leće pa sam ga trebao lupkati kako bi se probudio.

Kao što vidite na gornjoj slici, to može biti sasvim zgodna promjena – nakon prve dvije slike smetlarskih kolica uletila je moja zbunjena faca dok sam pokušavao prokužiti zakaj je to čudo zaštekalo :)

Koliko sam uspio pročitati o Supersampleru objektivi su žarišne duljine cca 20mm, što znači da: a) fakat vam ne treba tražilo; b) možete puno toga strpati na usku trakicu četvrtine filma (npr. cijelu osobu, zgradu, panoramu pejzaža). Trakice su uske pa deformacije koje bi inače sa 20mm objektivom bile žestoke zapravo se i ne vide tako strašno. Rubovi fino vinjetiraju, a bome ni pregrade između objektiva nisu savršeno ravne. Baš je fora kako je plastika gruba – nekako dodatno naglašava analogni štih Supersamplera.

Eh, da, preporuča se upotreba filma od 400 ASA čak i po sunčanom danu! Slažem se, iako sam uspješno koristio i 200 ASA dok je bilo lagane naoblake. Malo je tamno, ali izgleda sasvim oke:

Jednom sam u kasno popodne u Ilici uhvatio Davora Gopca sa 400 ASA..bila je jesen, pa iako se meni činilo da ima dosta svjetla, zapravo je ispalo vrlo tamno:

Supersampler mi je veliko otkriće. Manjak bilo kakvih opcija za namještanje vrlo je opuštajući za street fotografiju – staviš 400 ASA i deri! Da, začuđujuće, najbolje mi leži baš kad ga furam po ulici. Četiri uzastopne sličice mogu ispričati odličnu i kvalitetnu uličnu minijaturu svakodnevnog života – uhvate točno onoliko vremena koliko nam je potrebno da se u hodu mimoiđemo sa nekom od tisuća uličnih scena.

Uz ovakav aparat nije teško dati mašti na volju i ispričati neku neobičnu priču…koja niti ne mora imati neko posebno značenje – možda samo glumi pokret glave dok hodaš po ulici:

Inače, Dag koji mi je posudio Supersampler veli da je najefektnije fotkati neku akciju, kad netko trči, skače i tak. Pa dobro, sasvim sigurno je to super, ali podjednako je zanimljivo vidjeti kretanje fotoaparata, pa čak i četiri gotovo jednake statične slike čime se na poseban način naglašava mir ili prolaznost tog trenutka:

Supersampler mi je idealan za stalno držanje u ruci dok hodam gradom. Sa okidačem na kraćoj stranici fino i nenametljivo leži u ruci, uvijek spreman zabilježiti još jednu neponovljivu situaciju. Isprobajte ga i otkriti ćete novu (četvrtu?) dimenziju u fotografiji.

Canonovom modelu 8800f ekvivalentni Epsonov model je V500. Razlika u rezultatima skeniranja između ta dva modela je traženje igle u plastu sijena, a razlika u cijeni je oko 1400-1500kn za Canon i 2200-2400kn za Epson. Naprosto nema smisla davati 1000kn vise praktički za ništa. Oba ova skenera podržavaju skeniranje 35mm i filmove srednjeg formata.

Skeneri ovih proizvođača koji podržavaju skeniranje samo 35mm filmova (uz skeniranje A4/letter formata slika i dokumenata) su Canon 5600f i Epson V350. Razlika u cijeni je opet osjetna, oko 850kn za Canon i oko 1250kn za Epson.

Kada pogledamo rezultate skeniranja na sva 4 spomenuta skenera, skeniranje fotografija, razliku izmedju njih vjerovatno nitko ne bi mogao prepoznati u smislu ovo je sigurno skenirano na skeneru xyz. Što se tiče skeniranja filmova priča se ponavlja, za 35mm film sva četiri daju preslične rezultate da bi se netko s tim opterećivao. Prednost 8800f i V500 je što podržavaju i film srednjeg formata (širi prozor za svjetlo u poklopcu skenera) i što je ta opcija softwarski otključana. Uz to za masovnije skeniranje u ta dva skenera se mogu staviti 2 trake po 6 kadrova 35mm filma, dok u 5600f i V350 može stati samo jedna traka od 6 kadrova istog filma.

Što se tiče fotografija i dokumenata sva 4 podržavaju najveći format do A4, tj. US format letter.

Što se tiče softwarea ne znam kolike su razlike između originalnog Canononovog i Epsonovog ali od oba su VueScan ili SilverFast sigurno bolji, pa se ni s tim ne treba previše opterećivati.

Canonovi skeneri koje Pane spominje su vjerovatno iz serije LiDE, klasa 200-300kn i bez podrske skeniranja filmova. Dok nije spomenuo napajanje preko USB porta totalno sam zaboravio da i ta serija postoji. :-)

E, i jos da dodam za kvalitetu skena.

Što se tiče fotografija oko 300dpi je vjerovatno sasvim OK. Ako je neki kvalitetniji print može se eksperimentirati s većom rezolucijom, pa vidjeti iznad koje rezolucije više nema smisla ići, kada se iz fotografije ne izvlači vise korisnih podataka ili veličina skenova postaje problematična za gledanje na PC-ju.

Što se tiče skeniranja filmova, kao što sam spomenuo, prava optička rezolucija za 4 gore navedena modela je oko 1600dpi, HP je oko 1200-1400. DPI znači točaka po inču, a kako je 1 inč 24.5mm vrlo je blizu manjoj stranici 35mm filma sto znači da se iz 24x36mm kadra (a.k.a. 35mm filma) maksimalno može izvući manje od 1600×2400 pixela. Hoće li to biti previše, taman ili premalo samo korisnik zna.

Kako se tijekom vremena nakupila prilična količina razvijenih kolor negativa i slajdova te osobito crno-bijelih filmova formata 120 i 135, od kojih većina nije nikada ugledala “svjetlo dana”, dakle nisu nikad napravljene niti kontakt kopije, odlučio sam prije nekoliko godina investirati u film skener. Nakon kraće istrage, pala je odluka na Canon 8400F, zbog toga što je (kao i većina flatbed skenera) pružao mogućnost skeniranja raznih formata.

Nedugo nakon kupnje i nekoliko probnih skenova, slijedilo je razočaranje – slike su bile “mutne”. Da skratim dugu priču, nakon puno eksperimenata i guglanja te ponešto natezanja u trgovini i servisu, uspio sam ga uz malu nadoplatu zamijeniti za Canon 9900F – očekujući da će model 9900F, kojeg reklamiraju kao “profi”, biti znatno bolji. Nažalost, pokazalo se da nema bitne razlike (osim drugačijih maski i mogućnosti skeniranja veće količine filma formata 135 odjednom) – odnosno, da su im optičke značajke jednake.

Deklarirana rezolucija oba skenera je 3200 dpi, dok je stvarna rezolucija negdje između 1000 dpi i 1500 dpi, što je dovoljno za “pregledati što ima na filmu”, za web i slične potrebe, ali nedovoljno dobro (uzevši u obzir i vrlo ograničeni dinamički raspon) za veća povećanja ili arhivske potrebe.

Nakon ponešto vremena, odlučio sam kupiti Nikon Coolscan V ED (LS-50), dedicirani film skener za format 135, koji spada u rekreativnu klasu, optički (pod)jednak znatno skupljem modelu 5000 ED, jeftiniji zbog nemogućnosti skeniranja cijelog neizrezanog filma te bitno manje brzine skeniranja. Nikon V ED je film skener skener sa stvarnom optičkom rezolucijom 4000 dpi; dobiveni skenovi su “pixel-sharp” bez ikakve softverske obrade, što je ogromna razlika u odnosu na Canon flatbed modele.

Ono što bi svatko tko se bavi skeniranjem filma htio imati, ali sli nitko (tko se time bavi iz hobija) ne može priuštiti, zove se Nikon Coolscan 9000 ED :-)

Kod korištenja Nikona se kao glavni problem pokazalo skeniranje kolor negativa, jer su boje uvijek “pomaknute”. Za korekciju takvih pojava sam napravio nekoliko akcija u omiljenom softveru za obradu fotografija i odlučio ne gubiti puno vremena, jer kolor negative vrlo rijetko koristim.

Kao i svi ostali skeneri (ili digitalni fotoaparati), Nikon ima ograničen dinamički raspon (premda je relativno velik u odnosu na većinu ostalih film skenera i iznosi 4,2) pa uglavnom ne može obuhvatiti cijeli raspon sadržan na filmu, što je posebno izraženo kod CB negativa (što može biti subjektivan dojam, s obzirom da je najveća količina skeniranih materijala CB). Stoga je kod skeniranja često potrebno odlučiti želi li se dobiti detalje u sjenama i donekle izgubiti “highlights” ili obrnuto. Pokušao sam se igrati HDR-a sa skeniranim fotografijama (skenirati istu sliku više puta s različitim postavkama, ekspozicijom i slično) pa naknadno “spojiti” u nekom od softvera za tu namjenu, ali to iz nekog razloga nije “ispadalo” dobro.

Ukupna ocjena skenera je, uzevši u obzir i činjenicu da je u svojem kratkom životu već dvaput bio u servisu, vrlo dobar (4) :-)

Usporedni kolaži s filmovima u različitim razvijačima nisu nastali s ciljem objave na web-u, već prije godinu-dvije kao dio rasprave s kolegom koji je također amaterski razvijač filmova :)

Kako bih prikazane isječke za ovu namjenu potkrijepio i cijelim (umanjenim) fotografijama te podacima o vremenima razvijanja, koncentraciji razvijača, temperaturama, miješanju (agitaciji) i slično, pokušao sam u arhivi potražiti negative iz kojih sam složio ove usporedne fotke, jer bih na osnovi toga lako pronašao sve podatke o razvijanju.

Međutim, to se pokazalo kao skoro nemoguća misija. Naime, za većinu tih sličica danas više ne znam iz kojeg filma potječu; kad sam slagao te usporedbe, nisam zabilježio iz kojih sam slika, odnosno filmova, izrezao pojedine sličice. Nažalost, nemam vremena pretraživati redom sve skenirane fotografije i tražiti iz koje fotke potječu pojedini izresci, tako da će same slike i šturi tekst na svakoj morati govoriti sami za sebe :-)

Svi skenovi potječu iz filmova razvijenih tijekom posljednjih 10ak godina, napravljeni su Nikonom V ED pri maksimalnoj rezoluciji (4000 dpi), bez ikakve dodatne obrade u smislu “unsharp mask”, “smooth”, uklanjanje šuma, zrna ili slično.

Pokazalo se da je KB-100 izrazito zrnat (barem u kombinaciji s Rodinalom), a posebno je iznenađujuće zrno kod KB-50 (također u kombinaciji s Rodinalom). Što se veličine (odnosno, neveličine) zrna tiče, među prikazanim primjerima je apsolutni pobjednik KB-25 u Rodinalu. Nažalost, 25 ASA je često nedovoljno za slikanje iz ruke pa sam taj film vrlo rijetko koristio.

Omiljena osobna kombinacija mi je Fuji Acros 100 u Rodinalu 1+50, 16 minuta na 20oC; agitacija prvih pola minute neprekidno te potom svake minute četiri okreta doze gore-dolje. Riječ je o filmu s izrazito finim zrnom i razvijaču koji “naglašava” zrno, odnosno daje vizualni dojam oštrine ili “akutancije”, što za potrebe skeniranja na Nikon skeneru za moj ukus daje (za sada) najbolji rezultat.