These photos were taken on the last working day of NAMA department store on the main square in Zagreb, Croatia. A legendary store that opened in 1945 and was part of my first shopping memories in the early ’80s. It’s closing meant a literal end of an era, so I took the opportunity to take some black and white film photos early morning on the last day. Feel free to translate the text below if you’re interested in some nostalgic musings about the place or read it’s history here. I used a Nikon F80 with Nikkor 24-05 AF-S VR and fixed Nikkor 50 mm on Ilford HP5+ and Delta 400.
Zapravo je već dugo visilo u zraku da će se NAMA na trgu zatvoriti, ali svejedno me je ta finalna vijest nekako iznenadno rastužila. To je valjda prvi “shopping centar” (naziv robna kuća mi ipak zvuči ljepše) koju sam posjetio u životu, još kao klinac sa roditeljima početkom osamdesetih. Kako je mama radila u Varšavskoj ulici, Nama se redovno obilazila. Jer tamo je uvijek bilo “svega”.
Koncept modernih “shopping centara” koji postoje isključivo sami zbog sebe mi osobno baš i nije neka sreća, no kad sam malo odrastao svejedno me čudilo da se Nama barem iznutra nije malo modernizirala. Ne mislim na izgled, nego na način poslovanja, prezentacije ponude. Svi mi koji smo osamdesetih išli u shopping u susjedne države se sjećamo sličnog koncepta robne kuće u centru grada, a i danas ih ima. Na kraju krajeva, ima ih i u Zagrebu, na par minuta hoda od same Name.
No to je zapravo i bila čar Name, taj old school način prezentacije bio je zadnji dašak duha sedamdesetih i osamdesetih gdje se, usprkos svemu, malo moglo osjetiti kako je vrijeme stalo. Iako mame nema već skoro 25 godina, tate malo manje, Nama je nekako bila zadnji opipljivi dodir s prošlošću.
Možda sam zbog toga proteklih godina nešto češće svraćao u Namu. Nije mi više trebala igračka za kćer, nije mi zapravo trebao još jedan lonac…ali vrijeme ipak prolazi i zatvaranje Name me naglo podsjetilo da sam sad stariji od svojih roditelja dok smo se držeći za ruke šetali Cvjetnim i Ilicom prema Nami.
Najavljeni zadnji radni dan bio je petak, 13.2.2026. i evo tek sada stavljam misli i fotografije na web. Zatvaranje, najavljeno debelo unaprijed, popratilo je i prigodno sniženje. Ne volim gužve u takvim prilikama, no ipak sam iskoristio za – još jedan lonac. Uz mali Lego set “za kćer”.
Tjedan dana prije zatvaranja sam opet provorio – sve je vrvilo ljudima, lešinarenje u zadnji čas, prodavači/ce koje na neku foru kontroliraju živce…nije mi bilo ugodno za gledati kako čerupaju staru damu, Namu. Scena koju je bolje bilo potisnuti. Tek doslovno prezdadnji dan mi je puknulo u glavu – pa daj uzmi taj fotić i zabilježi nešto!
I tako sam u petak ujutro, oboružan Nikonom F80 i crno-bijelim filmovima, ponovo ušao unutra. Onaj osjećaj kao da lebdiš prostorom i ne doživljavaš stvarnost je bio doslovan – kasnije tijekom dana se javio poznanik snimatelj/fotograf s porukom “ja vani za tobom vičem, a ti ništa!”. Tako sam i Namom ujutro prolebdio kroz prazne police, kutije oblijepljene trakom s natpisom NAMA. Ogoljene lutke, detalji arhitekture, širom otvorena vrata spremišta, poneki zaostali artikli i rijetki kupci, možda godišta mojih roditelja. Zagrljeni djelatnici odjela postavili su mobitel na držač i poziraju za posljednu zajedničku fotografiju. Prazan pult za otkup zlata gdje sam nakon razvoda unovčio vjenčani prsten. Posljednji selfi u ogledalu, vrata skladišta s ožiljcima koji naglašavaju burnu povijest i na kraju simboličan pogled na prazne police s koferima.
U nekih sat vremena ispucao sam čak dva filma. Za kraj inače šarene Name mi se činilo prigodno koristiti crno-bijeli film. Galerija je u dva dijela, prvi na Ilford HP5+, drugi na Delta 400. Naravno, nisu prikazane sve fotke, ali samog sebe sam začudio koliko sam ih ostavio u izboru dostojnim za prikazati. Nikon F80 je bio u pratnji Nikkor objektiva 24-85 sa stabilizacijom slike, što je definitivno pomoglo u nekim situacijama fotkanja unutrašnjosti. Pred kraj sam iskoristio i klasičnu Nikkor pedesetku.
Neka ovaj tekst završi s tim suhim tehničkim detaljima, ionako je do sada bilo dovoljno nostalgije. Na ostatke Name i druge priče se neću ostvrtati jer za mene je NAMA samo jedna, ova na Trgu.
