Knjiga Milana Fizija “Fotografija” odavno više nije u tisku. Zadnje izdanje je iz 1982. godine, 6 godina nakon autorove smrti, ali i dalje se smatra neizostavnim dijelom knjižnice svakog fotografa entuzijasta. Sada kad imamo Youtube tutoriale i knjige pune šarenih fotografija, neobično je da se “Fotografija” i dalje preporučuje početnicima koji su malo više zagrizli u fotografiju. Upravo činjenica da je knjiga zapravo siromašna fotografijama je njena najveća prednost. Pa čak ako se uzme u obzir da je “Fotografija” pisana u doba vrhunca crno-bijele fotografije, sve što je unutra izneseno vrijedi i danas. jednostavno napisan tekst svima je razumljiv, a istovremeno i vrlo poučan. U masi fotografija na Facebooku, Instagramu, itd., valja se podsjetiti o načinu rada fotoaparata, kadriranju i estetici fotografije, svjetlu na fotografiji…
Iako se knjiga još uvijek može pronaći rabljena u oglasima ili sajmovima, smatrao sam da je vrijeme da se digitalizira. Postoji i skenirana verzija, no to je samo hrpa nabacanih stranica/slika i kao takva mi nije bila upotrebljiva. Zbog toga sam odlučio napraviti potpuno novi prijelom knjige koji je prilagođen čitanju na smartphonenima ili računalima. Nastojao sam da PDF bude čim bliži originalu (rađeno je prema drugom izdanju iz 1966.) s razlikom da je prijelom napravljen na A4 formatu kako bi se dijelovi mogli printati po potrebi. Knjiga je skenirana i provučena kroz OCR, fotografije derasterizirane, a i font je blizak (iako ne jednak!) originalu.
PDF knjige “Fotografija” je potpuno slobodan za download. Trenutna verzija koju možete ovdje pronaći nije 100% kompletna – sadrži poglavlja od početka do “Tamne komore”, što je tek nešto više od polovice originalne knjige. Kasnija poglavlja su interesantna tek ljubiteljima u analognu crno-bijelu fotografiju, a ovaj prvi dio je ipak univerzalan. Nisam radio nikakve promjene u tekstu (tačka!). Naravno da će se neki dijelovi činiti arhaičnima (što i jesu!), ali vjerujem da će i to biti zanimljivo kao putovanje u zlatnu prošlost crno-bijele fotografije. Naravno, knjigu planiram dovršiti do kraja, pa povremeno ponovo svratite da vidite je li dotupna nova verzija.
Želim vam da uživate u ovom djelu koje će vas, nadam se kao i mene, inspirirati da se uhvatite fotoaparata i počnete gledati svijet kao fotograf. Čak i ako se već dugo bavite fotografijom (poput mene), ova knjiga je odličan suputnik i podsjetnik koji će nadam se biti neizbježan dodatak u vašim smartphoneima.
Na skeniranje, obradu i prijelom sam potrošio zbilja puno vremena. Ako smatrate da vrijedi, donirajte za (foto)pivu pomoću donjeg linka. Preko smartphonea možda neće funkcionirati pa možete donirati na moj mail: boris.stromar@gmail.com – a svakako javite ako pronađete koju grešku u PDFu!
Gotovo je, dakle. Godine 2012. govorilo se o famoznom “kraju svijeta” iz proročanstva Maja. Kraj je te godine i došao, ali za tvornicu Fotokemika koja je desetljećima (od 1947.) bila pojam za fotografiju u bivšoj državi. Svi imamo u ladicama barem jednu košuljicu Fotokemike u kojoj su negativi i stare obiteljske fotografije. Stariji se dobro sjećaju impozantne reklame na Trgu Republike/Bana Jelačića, mladića (ja sam uvijek doživljavao da je cura, a na kraju krajeva nije ni bitno) s fotoaparatom koji marljivo bilježi život na glavnom zagrebačkom trgu.
Usprkos inicijativi da se spasi ostavština Fotokemike, ništa nije uspjelo. Strojevi su dotrajali, krovovi tvornice počeli su prokišnjavati, a skromni pokušaj Fotokemike Nove da se održi kultura fotografije i crno-bijelog filma nije naišao na daljnju potporu (“Kakva je sudbina legendarne tvornice”, Jutarni list, 2012.). U ovoj državi je normalno da se sve proizvodnje gase, pogoni opljačkaju, nekretnine prodaju. Kultura je sporedna. Sve, samo za brzu zaradu.
Efke filmovi su bili uvijek cijenjeni. Bogati srebrom, imali su onu starinsku nostalgičnu notu koja se izgubila u modernim emulzijama optimiziranim za skeniranje. Efke 25, sitnog zrna i bogatih tonskih prijelaza; Efke 100, klasik, prilično zrnat za 100 ASA, ali baš zbog toga svim fotografijama daje bezvremenski štih; Efke 50, vrlo kontrastan i poseban. Već se na zadnjim serijama Efke 100 filma vidjelo da slijedi propast – puni su smeća, točkica i prašine koja se mukotrpno mora fotošopirati nakon skeniranja.
Aktivno fotografiram negdje od početka (n)ovog tisućljeća, i dok sam 25 i 100 često koristio, Efke 50 baš i nisam. Zahtjevao je promišljene kadrove kako bi ta kontrastnost došla do izražaja. I upravo je jedan Efke 50 stajao u mom frižideru godinama, čekajući napokon neku inspiraciju da ga stavim u fotoaparat. Budući da se moja zaliha Efke filmova bližila kraju (muka mi je kupovati stare zalihe preprodavača preko interneta), htio sam se na dostojan način oprostiti od legende.
Ideja je slična onoj o posljednjoj roli Kodachrome filma koju je ispucao Steve McCurry, no Fotokemika je tako besramno propala da se nitko nije sjetio na bilo koji umjetnički način zabilježiti taj kraj. Pa tako, evo, moj posljednji Efke 50 film odlučio sam ispucati na 30. obljetnicu Univerzijade u Zagrebu, kao hommage mom gradu, tom događaju, i Fotokemici.
Koliko god je Univerzijada bila marginalna u svijetu kao sportski događaj, Zagrebu je značila puno. Grad se obnovio, izgradio, u jednom dahu kao rijetko kada prije (definitivno ne i poslije!). Tada sam imao samo 11 godina, no teško je zaboraviti preuređenje tadašnjeg Trga Republike i legendarnog Zagija (kojem sam se morao potajno veseliti jer ga je moja nona, splićanka, prezirala).
Moja mama (skroz lijevo) ispred Name, 1974.
Rijetko kada razmišljam o fotografskim “projektima” jer to obično podrazumjeva discipliniranost i planiranje, što je nekako suprotno mojoj prirodi. No i ovaj projekt je počeo, ali i završio spontano. Crno-bijeli Efke 50 sam ubacio u meni jako drag Contax T2 kompaktni fotoaparat kojeg, kad ga vidite, sigurno ne bi povezali s “ozbiljnošću” jednog fotografskog projekta
Trebalo mi je nekoliko mjeseci da ispucam cijeli film – bilo je teško odlučiti se definitivno zatvoriti vrata za Fotokemikom i Efke filmovima. Čitao sam na netu o svemu što se za Univerzijadu gradilo i obnavljalo; razmišljao sam da fotografiram i neke osobe koje su obilježile Univerzijadu…no, na kraju, fotografije su ispale kao što i inače fotografiram Zagreb – u intervalima, kroz dugačke osamljene šetnje i bicikliranje gradom.
Nastojao sam ufotkati one najvažnije stvari koje su obilježile Univerzijadu. Tu je Cibonin toranj, snimljen preko ruševina “Bubare”, nekadašnje tvornice svile iz Adžijine ulice; zaboravljeni Zagi u Međimurskoj ulici; naravno, Trg bana Jelačića i Manduševac koji je otkriven tijekom preuređenja za Univerzijadu.
Obišao sam i već izblijedjele murale, skulpture (među kojima i neobičan “Ekološki cvijet”). Skulptura na Sveticama ofarbana je i obnovljena, što je pohvalno s obzirom da sam prije 6-7 godina fotografirajući tamo skakutao izbjegavajući posvuda prisutni pseći drek. Ovaj puta su me samo napale bakice koje nisu dale da ih fotografiram (nemojte im reći da im nije uspjelo!).
Uhvatio sam i plišanog Zagija na kavi ispred Milčeca na druženju FB grupe Zakaj volim Zagreb, Jarun, Mimaru (otvorenu baš za Univerzijadu), Maksimirski stadion, pa i samozatajne Zagije na prozoru Branimorove tržnice.
Bilo je lijepo šetati gradom i vidjeti da se još provlači duh Univerzijade. No šetnji je morao doći kraj, a zadnje kadrove sačuvao sam za nekadašnju Fotokemikinu tvornicu u Samoboru. Kao što to biva kod filmova, nikad se ne zna hoće li se od deklariranih 36 snimaka izvući još koji dodatni.
Znao sam da mogu računati na 37. Obišao sam cijelo područje nekadašnje tvornice. Tamo, jedva da se dalo naslutiti da je tu nekada bila Fotokemika. Dok je radila, bio sam samo jednom po par kutija velikoformatnog filma, a sada me na vratima dočekao plakat firme koja se bavi pokapanjem kućnih ljubimaca. Kroz razbijeni prozor tvornice uspio sam ugledati jedini usamljeni objekt – apartat za povećavanje. Ničeg drugog više nema.
Fotografirao sam taj prizor na 37. kadar, no moj Contax nije premotao film natrag u špulicu. Ostala je još jedna fotografija. Vratio sam se do nekadašnjih ulaznih vrata gdje sam sa strahopoštovanjem bio došao desetak godina prije po svoje filmove. Na vratima taj tragikomični plakat “Rastanak dostojan vašeg ljubimca”. Za rastanak, okinuo sam i tu zadnju fotografiju, gledajući da u staklu bude i moj odraz. Tek kada sam razvio film i skenirao fotografije vidio sam da sam sasvim nehotice zauzeo pozu sa reklame na nekadašnjem Trgu Republike.
Evo, dakle, 30 fotografija za 30 godina Univerzijade (primjetiti kako sam se lukavo izvukao da mogu sakriti par fotografija koje mi baš i ne odgovaraju). Poslagane su kronološki, jer svi znamo da se fotografije moraju posložiti po redu kada ih razvijene pokupimo iz fotostudija
Putovanje u USA bilo je prvenstveno povodom potpune pomrčine Sunca. Veliki spektakl, svakako, no dobra prilika da po prvi puta doživim i “Ameriku”, a kud bolje nego u gradovima poput New Yorka i Chicaga! Bilo je teško odabrati fotoaparate za put. Kao ljubitelj filma, morao sam ponijeti i odgovarajući aparat. Odlučio sam se za dva – Rolleiflex kao srednjeformatni i meni najdraži aparat, te kompaktni, ali kvalitetni Contax T2. Jednako kao što volim fotografirati, volim se igrati sa igračkama koje rade fotke Također više volim crno-bijeli film, no i zrno na kolor filmu ima svoju čar. Pa umjesto simuliranja filma na digitalnom aparatu, evo par fotografija iz jedne role kolor filma.
Evo, još jedna izložba je na redu! Ovaj puta je u pivnici Pinta – lijep prostor u prolazu Radićeve 3 koji je navodno bio konjušnica bana Jelačića Petnaestak fotografija biti će izloženo u stražnjoj prostoriji. Tema je standardna – fotke Zagreba, crno-bijele, snimljene mojim dobrim starim Rolleiflexom. Neke su stare, neke nove, sve su lijepo uokvirene i mislim da ih se isplati vidjeti uživo. Otvorenje je u nedjelju, 19.3. u 20:30, no fotke su postavljene do daljnjeg, pa svratite kad god vam odgovara. Fotke se naravno mogu i kupiti, a možda sretnete i autora
Drago mi je da mogu najaviti da sam ove godine ušao u izbor Salona fotografije Vinkovci. Iako su moje fotke već bile na Salonu, ove godine bilo je potrebno poslati kolekciju fotografija, pa je tako u uži izbor ušlo tek 9 autora od 96 koliko ih se prijavilo za Salon. Poslao sam radove koje objavljujem na svom webu o astronomiji. Kolekcija “Croatia Full of Stars” su pejzažne astrofotografije koje prikazuju ljepote zvjezdanog noćnog neba iznad raznih pejzaža u Hrvatskoj. Cilj je osvjestiti javnost na važnost očuvanja prirodnog noćnog neba, ali i potencijal njegovog iskorištavanja u turizmu. Hrvatska je jedna od rijetkih država u Europi gdje se na nekim mjestima može vidjeti tamno noćno nebo bez previše svjetlosnog onečišćenja.
Početkom godine naletio sam na Kickstarter kampanju za dozu za razvijanje filmova velikog formata, točnije 4×5. Uz umjerenu cijenu i volumen od samo pola litre za razvijanje četiri fotografije, doza me zainteresirala pa sam podržao projekt. Naime, do sada sam razvijao negative u “tacnama” u potpunom mraku što je bilo prilično nezgrapno, a Jobo tankovi su podosta skupi.
Kampanja je uspješno financirana, ali naravno bilo je manjih problema prilikom izrade prototipova pa mi je doza stigla tek krajem kolovoza, a isprobao sam ju tek nekidan. Evo na fotografijama moja kćer dok otvara paket
U dozi se nalaze dva držača za 4×5 film, svaki može smjestiti dva filma, dakle idu četiri komada odjednom. Stavljati ih u mraku nije nikakav problem, jednako tako niti izmjenjivati kemikalije za razvijanje. Jedino što sam primjetio je da poklopac ponekad ne sjeda skroz do kraja u posudu, ali gumeni spoj je čvrst i ne propušta svjetlost. Negativi su lijepo i jednolično razvijeni te mi se više ne dešavaju oštećenja kao prije. Moram priznati da već dulje vrijeme nisam koristio 4×5 format upravo radi komplikacija oko razvijanja. Ova doza je pojednostavila proces i veselim se ponovo koristiti svoju drvenu Wistu! Dolje pogledajte skenove filmova koje sam razvio u SP-445. Doza sa poštarinom u Hrvatsku je oko $110.
