Razvijate li fotografije?

Ja ne. Zapravo rijetko. Iako fotkam na film, najčešće ih skeniram i arhiviram na DVD-ima, a smanjene verzije stavim ponegdje na net. Ponekad odaberem seriju fotografija i razvijem za mali albumčić – najčešće su to fotke moje kćerke Une. Čak niti to ne radim dovoljno često. Gledajući stare fotografije svojih pokojnih roditelja imam dojam da se fotografija nekada više cijenila. Iako ih je malo, a nisu baš neke kvalitete, rado su se čuvale i razmjenjivale. Zapitajte se kada ste zadnji puta razvili fotografiju koju niste sami snimili?

Digitalno doba jednako je zahvatilo i nas koji fotkamo na film. Jednostavnije je poslati fotku negdje na net nego ju odnijeti na razvijanje i spremti u album. Ja se stalno spremam napraviti nekakav album, ali fotke se skupljaju i skupljaju (negdje na HDD-u, DVD-u, itd.) i na kraju skupe virtualnu prašinu koju je sve teže maknuti. Tješim se da imam negative koje barem donekle uredno arhiviram u fascikle te da fotke neće ostati izgubljene. Užasavam se pomisli na ekipu koja fotka tisuće fotografija digitalcem – što s njima?? OK; spremiti na DVD, međutim već sada nalazim na CD-e i DVD-e koji su krepali, a siguran sam da je mali broj ljudi koji te medije ponovo presnimava na nove..

Što će se desiti kada naša djeca budu u svojim dvadesetima i tridesetima poželjela pogledati stare fotografije? Hoće li tada i dalje biti Facebooka, Flickra ili Picase? Hoćemo li moći negdje pročitati stare DVD-e na novim uređajima? Imam dojam da ćemo biti jedna rijetka generacija kojoj će stare uspomene nestati brže nego fotografije vlastitih baka i djedova dok su bili mladi…

Ma, gledajte, imam ja dobar printer koji može napraviti odličnu fotku, a mogu se kupiti jeftino i oni sublimacijski, ali..ne znam, jednostavno sam prelijen za gombanje s time. Sva ova tehnologija me učinila prekomotnim da bi sada išao razviti fotke kada ih mogu, evo sad odma, pogledati na ekranu! Smiješno, jer za razvijanje negativa koje skeniram mi treba više od pola sata po jednom komadu, pa dok se osuši, pa dok se skenira…

OK, prekinut ću tok misli jer to se tiče samo mene, ali…razvijate li svoje fotografije? Učinite si uslugu i odmah napravite folder gdje ćete smjestiti važne fotografije koje bi željeli da vide vaši potomci ili rođaci. Na kraju krajeva, ako vaše fotke za 20-30-50 godina nestanu…zašto se uopće trudite da ih snimite?

Pinhole Day 2009.

Svake godine jedne nedjelje u travnju održava se “Pinhole Day” – dan kada se fotografija sa “pinhole” kamerom iliti camerom obscurom. Meni je ovo već treća godina i moram priznati da je gušt sudjelovati! Diljem svijeta fotografi fotkaju svojim uglavno ručno izrađenim ili modificiranim aparatima – od kutija za cipele i Pringlesa pa do velikoformatnih kamera sa rupicom umjesto objektiva.

Ove godine Pinhole Day je bio održan 26. travnja, a ja sam upogonio svoju Dianu F+ koja ima pinhole blendu. Može joj se skinuti objektiv i koristiti ju kao cameru obscuru sa prilično širokokutnim objektivom! Moram priznati da je to jedan od razloga zašto sam ju uopće i nabavio Na stranicama Worldwide Pinhole Day možete vidjeti moju fotografiju koju sam poslao. Vidim da je ove godine sudjelovalo dosta ljudi iz Hrvatske, što mi je jako drago.

Camera obscura je izuzetno maštovita tehnika i vrlo, vrlo je zabavna! Bilo da koristite već gotove modele, kreirate vlastite “aparate” ili modificirate već postojeće, svakako vam preporučam da isprobate fotkanje bez objektiva – mala rupica umjesto objektiva čini čuda – naročito u ovo digitalno doba kada nas bombardiraju megapikselima i lećama sa dvoznamenkastim brojem elemenata.

Evo još par mojih fotki snimljenih isti dan:

Analogna fotografija i labosi u HR

Fotografijom se bavim nekoliko godina kao hobijem, iz vlastitog gušta, nipošto zbog zarade. Pomalo sam freak na opremu tako da sam, isprobavajući razne opcije, od digitalaca, 35mm filma i dalje, ostao oduševljen kvalitetom fotografija koje se dobiju na srednjem i velikom formatu filma. To je prije svega zbog fizičke veličine filma i efekta koji se postiže korištenjem 80 mm objektiva kao normalca na 6×6 i 150 mm objektiva na velikom formatu.

Nisam pretjerano aktivan u foto forumima, ali primjećujem da se svako malo pojave entuzijasti koji bi nakon digitalnog SLR-a željeli isprobati fotografiju na film – crno-bijeli ili dijapozitiv.  Nažalost, ovdje u Zagrebu koliko znam postoje još samo dva laboratorija koji razvijaju dijapozitive – Labart na Trešnjevci i DigitalEfke u Maksimiru. I jedni i drugi se bune kako je dijapozitiva sve manje, kemija se treba obnavljati, a da bi proces bio i ostao kvalitetan potrebno je dnevno kroz stroj provući najmanje 5 filmova što je često nemoguća misija. Tu mi se nekako čini da dolazi do nesrazmjera “ponude i potražnje”, odnosno vidim i dalje dobar interes za fotografiju na film, a labosi se bune da je posla sve manje.

EDIT: Labart više ne postoji, a Efke ne razvija dijapozitive. Koliko znam, ostaje samo foto studio Centar u Ilici. 

No da krenemo od početka – kliknite na linkove i pogledajte njihove web stranice. Labart pokazuje rezultat nagradne igre koji tamo stoji već par godina, a u forumu je nula postova i nula tema. Također piše da rade subotom što već dugo nije istina.  DigitalEfke stranice su svakako kvalitetnije, ali sadržaj je mršav, nudi se cjenik, karta i to je sve.

Fotografija je već odavno figurativno izašla iz tamnih komora i fotoklubova na internetske forume, newsgrupe, online natjecanja, Facebooke i slično. Analogna fotografija ima svoje zaljubljenike, ali novi članovi se moraju tražiti i vabiti jer će ih teško same put navesti do jednog od dva mjesta u gradu gdje se razvijaju dijapozitivi. Od kada postoje digitalci i jeftini kvalitetni printeri sve je manje ljudi koji u fotolaboratorije uopće i donose fotografije na razvijanje, bez obzira na kojem mediju su snimljene.  Čak i ja svoje filmove isključivo skeniram i onda možda dvaput godišnje odaberem nekoliko njih za razvijanje! Koji apsurd – ljudi sve više fotografiraju, a sve je manje fotografija koje možete primiti u rukama.

Fotolaboratoriji se nažalost teško i sporo prilagođavaju nastaloj situaciji i na kraju propadaju umjesto da profitiraju u sve većem broju fotoamatera od kojih se mnogi povremeno upuštaju u isprobavanje analogije, ali i brzo odustaju jer je sve to “komplicirano” – strah od kemijanja u tamnoj komori sa crno-bijelim filmovima ili komplikacije sa nalaženjem fotolaboratorija koji će razviti dijapozitiv. Nevjerojatno mi je da na svojim web stranicama niti jedan laboratorij ne navodi mogućnost slanja dijapozitiva poštom! Zar misle da je fotoentuzijastu iz Babine Grede lako doći u Zagreb i pronaći Hondlovu i Nehajsku? Još nigdje nisam vidio banner od nekog laboratorija da se vrti na HRPC-uPtičici, Fotozineu i sličnim siteovima!

Fotografija je kultura koja se treba njegovati. Informacije trebaju doći do krajnjih korisnika jer se fotograf amater neće niti upuštati u avanturu analogne fotografije i potrage za laboratorijem koji će mu razviti dijapozitiv ako se sam laboratorij ne potrudi unaprijed osigurati rješenje problema i ne ponudi kvalitetnu uslugu. Prodaja filmova je nakon rapidnog pada počela stagnirati, a proizvođači i dalje namjeravaju održavati proizvodnju. Koliko mogu vidjeti, najveći problem su upravo labosi. Naravno da nije moguće ostvariti profit na 5 filmova dnevno, ali je sigurno moguće pronaći dovoljan broj entuzijasta kako bi se održala kultura klasičnog načina izrade filmova.

Možda se varam? Volio bi čuti i vaše mišljenje.