Ja ne. Zapravo rijetko. Iako fotkam na film, najčešće ih skeniram i arhiviram na DVD-ima, a smanjene verzije stavim ponegdje na net. Ponekad odaberem seriju fotografija i razvijem za mali albumčić – najčešće su to fotke moje kćerke Une. Čak niti to ne radim dovoljno često. Gledajući stare fotografije svojih pokojnih roditelja imam dojam da se fotografija nekada više cijenila. Iako ih je malo, a nisu baš neke kvalitete, rado su se čuvale i razmjenjivale. Zapitajte se kada ste zadnji puta razvili fotografiju koju niste sami snimili?
Digitalno doba jednako je zahvatilo i nas koji fotkamo na film. Jednostavnije je poslati fotku negdje na net nego ju odnijeti na razvijanje i spremti u album. Ja se stalno spremam napraviti nekakav album, ali fotke se skupljaju i skupljaju (negdje na HDD-u, DVD-u, itd.) i na kraju skupe virtualnu prašinu koju je sve teže maknuti. Tješim se da imam negative koje barem donekle uredno arhiviram u fascikle te da fotke neće ostati izgubljene. Užasavam se pomisli na ekipu koja fotka tisuće fotografija digitalcem – što s njima?? OK; spremiti na DVD, međutim već sada nalazim na CD-e i DVD-e koji su krepali, a siguran sam da je mali broj ljudi koji te medije ponovo presnimava na nove..
Što će se desiti kada naša djeca budu u svojim dvadesetima i tridesetima poželjela pogledati stare fotografije? Hoće li tada i dalje biti Facebooka, Flickra ili Picase? Hoćemo li moći negdje pročitati stare DVD-e na novim uređajima? Imam dojam da ćemo biti jedna rijetka generacija kojoj će stare uspomene nestati brže nego fotografije vlastitih baka i djedova dok su bili mladi…
Ma, gledajte, imam ja dobar printer koji može napraviti odličnu fotku, a mogu se kupiti jeftino i oni sublimacijski, ali..ne znam, jednostavno sam prelijen za gombanje s time. Sva ova tehnologija me učinila prekomotnim da bi sada išao razviti fotke kada ih mogu, evo sad odma, pogledati na ekranu! Smiješno, jer za razvijanje negativa koje skeniram mi treba više od pola sata po jednom komadu, pa dok se osuši, pa dok se skenira…
OK, prekinut ću tok misli jer to se tiče samo mene, ali…razvijate li svoje fotografije? Učinite si uslugu i odmah napravite folder gdje ćete smjestiti važne fotografije koje bi željeli da vide vaši potomci ili rođaci. Na kraju krajeva, ako vaše fotke za 20-30-50 godina nestanu…zašto se uopće trudite da ih snimite?
Uglavnom fotkam na cb film. Koristim 35mm i srednji format.
Obzirom da se radi o cb filmu razvijam sam te povremeno povecam neke fotke.
To je jedan proces i smatram ga gotovim kad vidim fotku na papiru.
Zapravo najvise uzivam u tamnoj komori (gust koji ne mogu objasniti)
Negativi uredno sortirani u uloznicama su svakog trenutka spremni za povecanje.
Dakle uspomene nece izblijediti, a ne daj boze da se zagube na nekakvim dvd-ima i sl.
Digitala tu i tamo (vrlo rijetko), arhiva na hardu i tak…svake prestupne poneki print.
Filmove i fotografije radim u Pragu jer jos nisam oformio kompletan laboratorij doma na
cemu intenzivno radim.
Sve sto dolazi iz Praga je vrhunski napravljeno strogo po mojim uputama no itekako
nedostaje onaj segment kompletnog proizvoda. Prije 10-ak godina sam sve radio sam,
no zbog nekih nesretnih okolnosti sam sve rasprodao, dok je jos vrijedilo.
Sada to i nije tako skupo u odnosu na uzitak koji autor ima kada izradi svoj print a da
ne govorimo o tezini koju taj print nosi u ozbiljnom svijetu fotografije.
I da se pozovem na onu staru otrcanu izreku; “Sve prolazi ali fotografije ostaju”, sto
se itekako moze nasloniti na par mudrih recenica Borisa o samoj svrsi fotografije.
Krenuo sam s razvijanjem filma, CB srednji format, a fotografije su u skorom planu.
Obzirom da se tata nekad bavil fotografijom, nije mi teško doći do nekih osnova, a i
dobar dio tamne komore i aparature ima, samo treba napraviti mjesta i upogoniti.
Kaj se tice digitalije, toga imam dosta, ali i tu sam si ostavil jedan štih od “predigitalnog” vremena.
Naime iako su printeri pojeftinili, a i ispis im nije loš, radije dam fotografije napraviti
u labu, i onda slijedi ono, dali su zadovoljile očekivanja.
I na kraju meni osobno fotografija je jedino ona koja je na papiru i jedino u tom slučaju
svi vide istu sliku, dok je to nemoguće dobiti na više različitih monitora – televizora.
Razvijam. I to uglavnom digitalne, svakih dva do tri mjeseca one koje su mi najdraže na 13x18cm, a povremeno i nešto šaljem na natjecanja pa to ide u većem formatu. Obično 20x30cm. Fotkam i na film, ali to uglavnom skeniram i čuvam filmove u fasciklima.
nažalost rijetko vrlo rijetko razvijam ili printam fotke iz istih razloga koje si ti gore opisao.
I mislim da je to jako loše za uspomene i natjeravam se da počnem radit male foto book-ove s klinkom jer daa kaj ak crknu diskovi dvd-ovi nebuju čitljivi
ajme, sad ovo pročitah i nabih dečku na nos, koji me maltretira zašto u posljednjih godinu dana stalno razvijam slike i punim albume! ;))