Fotografija

Iako se dijapozitivi Leica i srednjeg formata još uvijek mogu razviti na par mjesta u Zagrebu (o čemu sam već pisao), izgubili smo mogućnost razvijanja velikoformatnih dijača. Doduše, izgubili smo mogućnost odnošenja dotičnih u fotostudio, no zahvaljujući jednom entuzijastu, Denisu Pleiću iz Varaždina, moguće ih je razviti u Hrvatskoj! To je svakako odlična opcija jer slanje filmova u inozemstvo je potencijalni rizik (možda neopravdano, ali ipak…).

Denis je, uz konzultaciju sa ekipom newsgrupe hr.rec.fotografija nabavio kemikalije za E6 proces razvijanja dijapozitiva. Zašto uz konzultaciju? Zato jer je bilo glupo nabavljati kemikalije samo za 2-3 velikoformatna dijača budući da se one mogu dobiti u pakiranjima od minimalno 5 litara što je, ako sam dobro zapamtio, dovoljno za stotinjak filmova 4×5 formata!

Od kada sam saznao za to, malo sam češće fotografirao velikoformatnim dijapozitivima, no ipak je bilo potrebno više od pola godine da skupim (ufotkam) 13 komada koje je Denis onda razvio u jednoj turi. On se bio ponudio to napraviti i prije, no nisam ga htio požurivati jer sam znao da ću početkom travnja (2010.) okinuti još par komada u Istri, pa bolje da ih razvije odjednom nego da se zeza malo po malo.

Dijapozitive sam dobio natrag u roku od nekih tjedan dana od kada sam ih mu poslao – ako se ne varam rekao je da je bio nešto malo bolestan, no stvarno to nisam doživio kao čekanje – ako sam bio strpljiv mjesecima, nije bilo problem pričekati još koji dan. Denis me e-mailom obavještavao kako napreduje razvijanje. Svi dijači su razvijeni izuzetno dobro, boje su prekrasne i ja osobno ne vidim nikakvih grešaka. I cijena razvijanja je više nego korektna, 35kn po jednom 4×5 dijapozitivu, čime Denis pokriva svoje troškove. Sjećam se da sam u Labartu, ok su ih još razvijali, platio više. Dvije fotke mi je čak i skenirao jer je moj komp bio u kvaru!

U svakom slučaju, ako se želite okušati u velikoformatnom svijetu u koloru preporučam da se s povjerenjem obratite Denisu! Ne samo zato što je jedini u Hrvatskoj koji razvija 4×5 dijače, nego zato što to radi kvalitetno i s ljubavlju i pedantnošću pravg fotografskog entuzijasta!

Denisa kontaktirajte na njegom e-mail: denple(a)gmail.com

OK, velika je stanka od zadnjeg posta ovdje, ali nisam zaboravio obećanje ;)

Supersampler fotić je zanimljiva sprava neobičnog izgleda koja na prvi pogled ne liči na fotoaparat. Četiri male leće smještene su na sredini aparata, a sa bočne strane viri nekakav prsten – i to je to! “WTF???” reći će fotograf koji prvi puta primi Supersampler u ruke. Pomnijom inspekcijom otkriti će se “tražilo” (navodnici namjerni – mali gumeni kvadratić ne služi ničemu, provjereno – očito je tu kako bi izmamio osmjeh svojom beskorisnošću), okidač koji se začudo nalazi na kraćoj strani aparata i poluge za otvaranje stražnjeg dijela te namještanje okidanja.

Ovo posljednje jedina je opcija koju možete mijenjati. Naime, četiri leće okidaju uzastopce, a pomicanjem poluge određujete da li će okinuti unutar jedne sekunde ili u nešto duljem intervalu (2-3-4 sekunde, ovisi kako mu se hoće). Moj Supersampler ponekad nije htio okinuti sa zadnje dvije leće pa sam ga trebao lupkati kako bi se probudio.

Kao što vidite na gornjoj slici, to može biti sasvim zgodna promjena – nakon prve dvije slike smetlarskih kolica uletila je moja zbunjena faca dok sam pokušavao prokužiti zakaj je to čudo zaštekalo :)

Koliko sam uspio pročitati o Supersampleru objektivi su žarišne duljine cca 20mm, što znači da: a) fakat vam ne treba tražilo; b) možete puno toga strpati na usku trakicu četvrtine filma (npr. cijelu osobu, zgradu, panoramu pejzaža). Trakice su uske pa deformacije koje bi inače sa 20mm objektivom bile žestoke zapravo se i ne vide tako strašno. Rubovi fino vinjetiraju, a bome ni pregrade između objektiva nisu savršeno ravne. Baš je fora kako je plastika gruba – nekako dodatno naglašava analogni štih Supersamplera.

Eh, da, preporuča se upotreba filma od 400 ASA čak i po sunčanom danu! Slažem se, iako sam uspješno koristio i 200 ASA dok je bilo lagane naoblake. Malo je tamno, ali izgleda sasvim oke:

Jednom sam u kasno popodne u Ilici uhvatio Davora Gopca sa 400 ASA..bila je jesen, pa iako se meni činilo da ima dosta svjetla, zapravo je ispalo vrlo tamno:

Supersampler mi je veliko otkriće. Manjak bilo kakvih opcija za namještanje vrlo je opuštajući za street fotografiju – staviš 400 ASA i deri! Da, začuđujuće, najbolje mi leži baš kad ga furam po ulici. Četiri uzastopne sličice mogu ispričati odličnu i kvalitetnu uličnu minijaturu svakodnevnog života – uhvate točno onoliko vremena koliko nam je potrebno da se u hodu mimoiđemo sa nekom od tisuća uličnih scena.

Uz ovakav aparat nije teško dati mašti na volju i ispričati neku neobičnu priču…koja niti ne mora imati neko posebno značenje – možda samo glumi pokret glave dok hodaš po ulici:

Inače, Dag koji mi je posudio Supersampler veli da je najefektnije fotkati neku akciju, kad netko trči, skače i tak. Pa dobro, sasvim sigurno je to super, ali podjednako je zanimljivo vidjeti kretanje fotoaparata, pa čak i četiri gotovo jednake statične slike čime se na poseban način naglašava mir ili prolaznost tog trenutka:

Supersampler mi je idealan za stalno držanje u ruci dok hodam gradom. Sa okidačem na kraćoj stranici fino i nenametljivo leži u ruci, uvijek spreman zabilježiti još jednu neponovljivu situaciju. Isprobajte ga i otkriti ćete novu (četvrtu?) dimenziju u fotografiji.

Napisao Zvonimir Ervačić na hr.rec.fotografija newsgrupi

Canonovom modelu 8800f ekvivalentni Epsonov model je V500. Razlika u rezultatima skeniranja između ta dva modela je traženje igle u plastu sijena, a razlika u cijeni je oko 1400-1500kn za Canon i 2200-2400kn za Epson. Naprosto nema smisla davati 1000kn vise praktički za ništa. Oba ova skenera podržavaju skeniranje 35mm i filmove srednjeg formata.

Skeneri ovih proizvođača koji podržavaju skeniranje samo 35mm filmova (uz skeniranje A4/letter formata slika i dokumenata) su Canon 5600f i Epson V350. Razlika u cijeni je opet osjetna, oko 850kn za Canon i oko 1250kn za Epson.

Kada pogledamo rezultate skeniranja na sva 4 spomenuta skenera, skeniranje fotografija, razliku izmedju njih vjerovatno nitko ne bi mogao prepoznati u smislu ovo je sigurno skenirano na skeneru xyz. Što se tiče skeniranja filmova priča se ponavlja, za 35mm film sva četiri daju preslične rezultate da bi se netko s tim opterećivao. Prednost 8800f i V500 je što podržavaju i film srednjeg formata (širi prozor za svjetlo u poklopcu skenera) i što je ta opcija softwarski otključana. Uz to za masovnije skeniranje u ta dva skenera se mogu staviti 2 trake po 6 kadrova 35mm filma, dok u 5600f i V350 može stati samo jedna traka od 6 kadrova istog filma.

Što se tiče fotografija i dokumenata sva 4 podržavaju najveći format do A4, tj. US format letter.

Što se tiče softwarea ne znam kolike su razlike između originalnog Canononovog i Epsonovog ali od oba su VueScan ili SilverFast sigurno bolji, pa se ni s tim ne treba previše opterećivati.

Canonovi skeneri koje Pane spominje su vjerovatno iz serije LiDE, klasa 200-300kn i bez podrske skeniranja filmova. Dok nije spomenuo napajanje preko USB porta totalno sam zaboravio da i ta serija postoji. :-)

E, i jos da dodam za kvalitetu skena.

Što se tiče fotografija oko 300dpi je vjerovatno sasvim OK. Ako je neki kvalitetniji print može se eksperimentirati s većom rezolucijom, pa vidjeti iznad koje rezolucije više nema smisla ići, kada se iz fotografije ne izvlači vise korisnih podataka ili veličina skenova postaje problematična za gledanje na PC-ju.

Što se tiče skeniranja filmova, kao što sam spomenuo, prava optička rezolucija za 4 gore navedena modela je oko 1600dpi, HP je oko 1200-1400. DPI znači točaka po inču, a kako je 1 inč 24.5mm vrlo je blizu manjoj stranici 35mm filma sto znači da se iz 24x36mm kadra (a.k.a. 35mm filma) maksimalno može izvući manje od 1600×2400 pixela. Hoće li to biti previše, taman ili premalo samo korisnik zna.

napisao: Goran Dokmanović

Kako se tijekom vremena nakupila prilična količina razvijenih kolor negativa i slajdova te osobito crno-bijelih filmova formata 120 i 135, od kojih većina nije nikada ugledala “svjetlo dana”, dakle nisu nikad napravljene niti kontakt kopije, odlučio sam prije nekoliko godina investirati u film skener. Nakon kraće istrage, pala je odluka na Canon 8400F, zbog toga što je (kao i većina flatbed skenera) pružao mogućnost skeniranja raznih formata.

Nedugo nakon kupnje i nekoliko probnih skenova, slijedilo je razočaranje – slike su bile “mutne”. Da skratim dugu priču, nakon puno eksperimenata i guglanja te ponešto natezanja u trgovini i servisu, uspio sam ga uz malu nadoplatu zamijeniti za Canon 9900F – očekujući da će model 9900F, kojeg reklamiraju kao “profi”, biti znatno bolji. Nažalost, pokazalo se da nema bitne razlike (osim drugačijih maski i mogućnosti skeniranja veće količine filma formata 135 odjednom) – odnosno, da su im optičke značajke jednake.

Deklarirana rezolucija oba skenera je 3200 dpi, dok je stvarna rezolucija negdje između 1000 dpi i 1500 dpi, što je dovoljno za “pregledati što ima na filmu”, za web i slične potrebe, ali nedovoljno dobro (uzevši u obzir i vrlo ograničeni dinamički raspon) za veća povećanja ili arhivske potrebe.

Nakon ponešto vremena, odlučio sam kupiti Nikon Coolscan V ED (LS-50), dedicirani film skener za format 135, koji spada u rekreativnu klasu, optički (pod)jednak znatno skupljem modelu 5000 ED, jeftiniji zbog nemogućnosti skeniranja cijelog neizrezanog filma te bitno manje brzine skeniranja. Nikon V ED je film skener skener sa stvarnom optičkom rezolucijom 4000 dpi; dobiveni skenovi su “pixel-sharp” bez ikakve softverske obrade, što je ogromna razlika u odnosu na Canon flatbed modele.

Ono što bi svatko tko se bavi skeniranjem filma htio imati, ali sli nitko (tko se time bavi iz hobija) ne može priuštiti, zove se Nikon Coolscan 9000 ED :-)

Kod korištenja Nikona se kao glavni problem pokazalo skeniranje kolor negativa, jer su boje uvijek “pomaknute”. Za korekciju takvih pojava sam napravio nekoliko akcija u omiljenom softveru za obradu fotografija i odlučio ne gubiti puno vremena, jer kolor negative vrlo rijetko koristim.

Kao i svi ostali skeneri (ili digitalni fotoaparati), Nikon ima ograničen dinamički raspon (premda je relativno velik u odnosu na većinu ostalih film skenera i iznosi 4,2) pa uglavnom ne može obuhvatiti cijeli raspon sadržan na filmu, što je posebno izraženo kod CB negativa (što može biti subjektivan dojam, s obzirom da je najveća količina skeniranih materijala CB). Stoga je kod skeniranja često potrebno odlučiti želi li se dobiti detalje u sjenama i donekle izgubiti “highlights” ili obrnuto. Pokušao sam se igrati HDR-a sa skeniranim fotografijama (skenirati istu sliku više puta s različitim postavkama, ekspozicijom i slično) pa naknadno “spojiti” u nekom od softvera za tu namjenu, ali to iz nekog razloga nije “ispadalo” dobro.

Ukupna ocjena skenera je, uzevši u obzir i činjenicu da je u svojem kratkom životu već dvaput bio u servisu, vrlo dobar (4) :-)

Usporedni kolaži s filmovima u različitim razvijačima nisu nastali s ciljem objave na web-u, već prije godinu-dvije kao dio rasprave s kolegom koji je također amaterski razvijač filmova :)

Kako bih prikazane isječke za ovu namjenu potkrijepio i cijelim (umanjenim) fotografijama te podacima o vremenima razvijanja, koncentraciji razvijača, temperaturama, miješanju (agitaciji) i slično, pokušao sam u arhivi potražiti negative iz kojih sam složio ove usporedne fotke, jer bih na osnovi toga lako pronašao sve podatke o razvijanju.

Međutim, to se pokazalo kao skoro nemoguća misija. Naime, za većinu tih sličica danas više ne znam iz kojeg filma potječu; kad sam slagao te usporedbe, nisam zabilježio iz kojih sam slika, odnosno filmova, izrezao pojedine sličice. Nažalost, nemam vremena pretraživati redom sve skenirane fotografije i tražiti iz koje fotke potječu pojedini izresci, tako da će same slike i šturi tekst na svakoj morati govoriti sami za sebe :-)

Svi skenovi potječu iz filmova razvijenih tijekom posljednjih 10ak godina, napravljeni su Nikonom V ED pri maksimalnoj rezoluciji (4000 dpi), bez ikakve dodatne obrade u smislu “unsharp mask”, “smooth”, uklanjanje šuma, zrna ili slično.

Pokazalo se da je KB-100 izrazito zrnat (barem u kombinaciji s Rodinalom), a posebno je iznenađujuće zrno kod KB-50 (također u kombinaciji s Rodinalom). Što se veličine (odnosno, neveličine) zrna tiče, među prikazanim primjerima je apsolutni pobjednik KB-25 u Rodinalu. Nažalost, 25 ASA je često nedovoljno za slikanje iz ruke pa sam taj film vrlo rijetko koristio.

Omiljena osobna kombinacija mi je Fuji Acros 100 u Rodinalu 1+50, 16 minuta na 20oC; agitacija prvih pola minute neprekidno te potom svake minute četiri okreta doze gore-dolje. Riječ je o filmu s izrazito finim zrnom i razvijaču koji “naglašava” zrno, odnosno daje vizualni dojam oštrine ili “akutancije”, što za potrebe skeniranja na Nikon skeneru za moj ukus daje (za sada) najbolji rezultat.

Yashicu Electro 35 GSN sam nabavio prije par mjeseci jer je bila dobra prilika, a na netu sam čitao samo pohvale o tom aparatu. To je rangefinder, objektiva žarišne duljine 45mm i f/1.7. Ima centralni zatvarač sa brzinama od 1/500 do 30 sekundi. Mjerenje svjetla je elektronsko sa prioritetom otvora blende, a bez baterije radi samo sa zatvaračem brzine 1/500.  Podešavanje ekspozicije je automatsko, što znači da ako treba raditi kompenzaciju morati ćete prvo promijeniti osjetljivost filma na aparatu. Ako namjeravate koristiti filtere također ćete morati mijenjati osjetljivost budući da svjetlomjer nije na objektivu da mjeri kroz filter kao kod npr. Electro 35 GX verzije.

Electro 35 GSN je na prvi pogled (po mojem mišljenju) atraktivan izgledom, a u ruci djeluje solidno sa svojih 700g težine. Na objektivu piše COLOR Yashinon DX – naziv “COLOR” je u vrijeme kada su kolor filmovi postali popularniji bio hype poput današnje oznake “digital” koja se može posvuda naći. Hype ili ne, objektiv mi se čini odličan i oštar, iako nisam baš neki stručnjak. Neoštre fotke koje je napravio su krivica korisnika (mene) jer nisam imao dovoljno mirnu ruku.

Yashica se odlično snalazi u raznim situacijama. Budući da nema zrcalo prilikom okidanja se čuje samo blagi zvuk otvaranja centralnog zatvarača. Svjetlomjer radi jako dobro čak i u kontrastnim scenama, no ponekad mi se čini da teži preeksponiranju.

Gore možete vidjeti par fotografija moje kćerke Une snimljene Yashicom. Kada ju imam sa sobom nosim ju oko vrata već namještenu za street scene (f/8 ili f/11, unaprijed fokusirano) tako da mogu brzo reagirati na situaciju kao na desnoj fotografiji kada je Una krenula trčati za golubovima.

Yashica Elestro 35 je svakako odličan aparat i preporučam ga svima koji bi htjeli povoljno nabaviti kvalitetan rangefinder.

Evo još jedne galerije fotografija snimljenih Yashicom. Vidi se da jako dobro radi u uvjetima slabe osvijetljenosti!

Ken Rockwell je napisao detaljan opis načina rada sa Yashicom; ja ću se ipak zadržati samo na recenziji ;)

Ne, ovo nikako neće biti samo još jedan običan pregled fotoaparata – jednostavno ne mogu biti objektivan i nabrajati mane i prednosti u fotoaparat u koji sam se doslovno zaljubio :) Od kako se bavim fotografijom uvijek tražim nešto novo i malo drugačije od standardnoga, barem što se tiče fotoaparata. Da, pomalo sam freak na fotiće..ali koncept TLR-a (dvookog refleksnog fotoaparata) me svaki puta ponovno oduševi.

Prvi Rollefilex sam koristio još na faxu, ali to je bilo samo nabrzinu u jednoj od obaveznih vježbi. Pravi doživljaj takvog tipa fotoaparata dobio sam tek kasnije nakon što mi je jedan cijenjeni član newsgrupe (neću spominjati ime da ga ne krenete iskorištavati) hr.rec.fotografija nesebično posudio istoga kada sam tražio nekakvu opciju za ulazak u srednjeformatni svijet filma. Vjerovali ili ne, imao sam istovremeno u rukama Hasselblada i Rolleiflexa – pa iako je kvaliteta nesumnjivo na strani Hassa, Rolac mi je osvojio srce. Dovoljno je reći da sam nakon tjedan dana druženja jednstavno morao udomiti jednoga od mnogih koji se nude na Ebayu.

Dvooki Rolleiflex ima fantastičnu, jednostavnu koncepciju – dva objektiva od kojih jedan (gornji) služi za kadriranje, a drugi za fotografiranje. Aparat na prvi pogled djeluje nezgrapno, ali odmah lako i prirodno sjeda u ruke na jedan neobičan način. Gledajući mutno staklo odozgo, mora ga se držati objema rukama, ali on sjeda vrlo prirodno i udobno, što se nikada ne bi moglo zaključiti iz njegovog kockastog oblika.  Držeći ga na taj način fotografije se stvaraju iz visine prsa ili nešto niže, što daje malo drugačiju, ali i prirodniju perspektivu od standardnih SLRova koji se drže u visini očiju.

Budući da nema pentaprizmu (ili pentazrcalo kao kod nekih (D)SLRova) nego samo jedno obično zrcalo, na mutnom staklu je slika uspravna ali zrcalno obrnuta (lijeva i desna strana su zamijenila mjesta). Iako to djeluje kao nedostatak, meni je ta činjenica znatno pomogla da se usredotočim na kadar. Fotografirajući prvi puta morao sam stati, razmisliti i namjestiti scenu – a to mi je ostala navika i sada kada sam se navikao na zrcalnu sliku. Rollefilex je fantastičan ako želite napredovati u fotografiji upravo iz razloga jer vas tjera da usporite i razmislite..a onda se tih 12 fotki koje su dostupne na jednom srednjeformatnom filmu i ne čine tako malen broj! Od kada fotkam sa Rolcem imam puno veći postotak zadovoljavajućih fotki na jednom filmu nego što je to bilo dok sam fotkao na 35mm formatu.

Rolleiflex je genijalan za street ili candid fotografiju – gleda se odozgo i drži u niskom položaju i nitko nema osjećaj da je na nišanu snajpera..svi si misle, gle lik nekaj čačka po čudnoj spravi..a budući da nema zrcala koje će u trenutku okidanja tresnuti gore svom snagom (kao recimo Hasselblad koji se također drži u istom položaju, ali nije dvooki) praktički je bešuman pa ljudi niti ne skuže da ih se fotkalo! Nije se jednom desilo da sam Rolca okrenuo u stranu i fotkao “lijevo” ili fotkao “iza ugla” a da me čovjek nije ni vidio.

Sa TLRom je lako biti kreativan – po noći se jednostavno stavi na neku ravnu podlogu, a kadriranje je jednostavno i precizno budući da se gleda odozgo. Probajte to napraviti sa SLRom! Iako ne koristim često njegovu originalnu futrolu, ona zna biti prilično korisna – pomaže u stabilnosti i uz malo pažnje meni omogućava fotografiranje brzinama od čak 1/10 sekunde.

A premotavanje i napinjanje okidača okretanjem ručice – čisti sex :)

Svog Rolleiflexa sam nabavio preko Ebaya, u odličnom stanju, čistog, praktički bez ogrebotine. Nažalost ubrzo je zaštekao okidač (vjerojatno se aparat slabo koristio), ali mi je g. Marković sve sredio i sada radi savršeno. Imam verziju sa Schneider Xenar objektivom (ekivalent Tessaru) koji se mogu naći po vrlo povoljnim cijenama (200-300 USD), za razliku od Planar i Xenotar objektiva koji postižu cijene od 500 USD na više. Jedina moja zamjerka Xenar objektivu su ovalni bokeh krugovi na rubovima fotografije što najviše dolazi do izražaja prilikom snimanja stabala i lišća.

Nemogućnost mijenjanja objektiva mi ne predstavlja problem – u većini slučajeva se subjektu može približiti ili od njega udaljiti, a na kraju krajeva nije grijeh niti croppati ;) Rolca sam uspješno koristio sa Nikon flashom spojenim uz pomoć kabela; također imam set njegovih filtera, sjenilo i Rolleinar (predleću za fokusiranje na blizinu – dobra stvar).

Ako još niste probali koncepciju dvookog aparata – svakako probajte. Ne mora biti Rolleiflex, ali on je ipak sinonim za TLR fotoaparate i kada se dobro servisira s njim neće biti muke!