SP-445 doza za razvijanje

Početkom godine naletio sam na Kickstarter kampanju za dozu za razvijanje filmova velikog formata, točnije 4×5. Uz umjerenu cijenu i volumen od samo pola litre za razvijanje četiri fotografije, doza me zainteresirala pa sam podržao projekt. Naime, do sada sam razvijao negative u “tacnama” u potpunom mraku što je bilo prilično nezgrapno, a Jobo tankovi su podosta skupi.

Kampanja je uspješno financirana, ali naravno bilo je manjih problema prilikom izrade prototipova pa mi je doza stigla tek krajem kolovoza, a isprobao sam ju tek nekidan. Evo na fotografijama moja kćer dok otvara paket

U dozi se nalaze dva držača za 4×5 film, svaki može smjestiti dva filma, dakle idu četiri komada odjednom. Stavljati ih u mraku nije nikakav problem, jednako tako niti izmjenjivati kemikalije za razvijanje. Jedino što sam primjetio je da poklopac ponekad ne sjeda skroz do kraja u posudu, ali gumeni spoj je čvrst i ne propušta svjetlost. Negativi su lijepo i jednolično razvijeni te mi se više ne dešavaju oštećenja kao prije. Moram priznati da već dulje vrijeme nisam koristio 4×5 format upravo radi komplikacija oko razvijanja. Ova doza je pojednostavila proces i veselim se ponovo koristiti svoju drvenu Wistu! Dolje pogledajte skenove filmova koje sam razvio u SP-445. Doza sa poštarinom u Hrvatsku je oko $110.

Fotke kao iz osamdesetih

Neki dan sam izvukao iz ormara svoj Contax T2 (o njemu pročitajte moju recenziju) da isprobam kako funkcionira jer mi se činilo da povremeno zeza fokus – objektiv bi se izvukao pa uvukao i morao sam ga često paliti i gasiti, a na fotkama bi primjetio da je fokus nekako čudan, kao da se objektiv izvukao ukoso. Vidio sam da javlja da je baterija slaba pa sam ju promjenio i ispucao film za probu. Sretno mogu javiti da je sa fotićem sada sve u redu, no poanta ovog posta je ipak nešto drugo.

Skenirajući fotke primjetio sam da program (bilo Vuescan bilo Epson Scan) ne mogu izvući korektne boje. Film koji sam kupio je najjeftiniji iz DM-a, Paradies 200 kojeg sam uzeo sam probe radi. Rezultati su ipak vrlo zanimljivi. Gledajući fotke u Photoshopu, baš zbog tih nekih blijedih boja, slabog kontrasta i zrnatosti doslovno izgledaju kao da su snimljene sedamdesetih ili osamdesetih godina.

Burek s venama
Burek s venama

Fotografija Ilice kao da je izašla iz nekog drugog vremena:

Old skul
Old skul

Na gornjoj fotki sam ipak malo promijenio boje (sken je vukao na zeleno) i kontrast, no ukupni dojam je ostao isti. Efekt definitivno nije vidljiv kada se snima na modernim, nazovimo ih “profesionalnim” filmovima (vidi recenziju) jer dotični su upravo namjenjeni skeniranju. Za efekt osamdesetih definitivno je “kriv” loš film jer to ne ovisi o aparatu – evo fotografije snimljene Nikonom:

Dva do Žitnjaka
Dva do Žitnjaka

Svakako se isplati malo više posvetiti ovakvoj vrsti fotografije budući da svi oko nas, ako ne fotkaju digitalno, onda uglavnom rade crno-bijele fotke. Film Paradies u DMu je odličan za eksperimentiranje, ali može ga se nabaviti samo u 200 i 400 ASA što je previše za sunčane ljetne dane. Pokušajte u lokalnoj foto radnji pronaći neke filmove sa isteklim rokom trajanja. Pokušajte se raspitati gdje su stajali jer vremenom filmovima pada kontrast, ali i osjetljivost. jedom sam koristio stari Kodak od 1000 ASA, ali sam ga fotkao kao da je 100 ASA i to je dalo odlične rezultate. U takvim slučajevima treba paziti ako vam aparat sam očitava osjetljivost filma da postavite kompenzaciju ekspozicije ako je to moguće. Ispucane filmove možete poskenirati u svakoj foto radnji – meni su skenovi iz Badrova bili sasvim ok, no ako želite, javite se meni pa ih poskeniram za cugu ili dvije

Potrudite se odabrati motive kojih se sjećate sa starih fotki ili iz djetinjstva. U njih jednako spadaju fotografije centra grada kao i tadašnjih novogradnji, a ljeto je idealno za snimanje zrnatih uspomena sa mora. Obiteljske fotke sa rođendana ili roštiljanja imati će instant nostagličnu notu, bez potrebe za digitalnom manipulacijom što im daje neku iskrenu toplinu i autentičnost. Prema tome, izvadite stari analogni aparat iz ormara, provjerite baterije – i ponovo vratite osamdesete u život!

Još jednu pa idemo!
Još jednu pa idemo!

Nikon D5100

Nakon dugo vremena, odlučio sam se za DSLR. Prije nekoliko godina imao sam Canon 20D kojeg sam dao modificirati za astrofotografiju. Nažalost, malo sam ga koristio za svakodnevnu fotografiju, pa sam ga nakon nabavke hlađene astronomske CCD kamere prodao. No ovaj puta nisam DSLR uzeo zbog astronomije već zbog praktičnosti snimanja nekih svakodnevnih stvari – ponajprije moje kćerke Une, raznih druženja, rođendana, ali i nepretenciozne širokokutne astrofotografije, time-lapse snimki i HD videa. Čekao sam da izađe neki povoljni Nikon, prije svega zato što imam nekoliko Nikkor objektiva. Nisam imao namjeru potrošiti puno novaca na “profi” DSLR tako da je izbor pao na D5100. Umjesto kit objektiva koristim 24-85 AF-S sa filmskog tijela (F80), samo sam dodatno kupio flash SB-600.

Disklejmer:  u ovoj recenziji opisan je moj osobni doživljaj fotoaparata. Ukoliko želite konkretne testove i grafove, potražite ih na DPReview i drugim web stranicama.

U prvom trenutku kad sam ugledao aparat bio sam razočaran. Tijelo je vrlo maleno i nema info LCD ekran! Da bi provjerio postavke aparata moram pogledati kroz tražilo ili uključiti veliki ekran. No nakon upoznavanja sa aparatom pomirio sam se sa činjenicom da su današnji DSLR aparati niže klase očito orjentirani početnicima. Sve vrvi od “kreativnih” postavki koje aparat radi sam, a u moru opcija lako se izgubiti. S druge strane moram priznati da su DSLRovi napokon iskoristili svoje potencijale, a u malom Nikonu će svatko naći nego zgodno rješenje za sebe.

Kao prvo i osnovno, kvaliteta fotografija je odlična. Dinamički raspon je stvarno velik i oduševljavaju me prirodni highlightovi koji nemaju onaj tipični digitalni “skureni” štih. Matrix mjerenje odlično radi svoj posao i vidi se da je puno pažnje posvećeno tome da svijetli dijelovi budu prikazani prirodno.

Krom, bejbe!

Nikon je ubacio i odličnu HDR opciju za scene sa još većim rasponom svjetlina. Inače nisam fan HDR-a jer takve fotke najčešće ispadaju potpuno neprirodno, no ovdje je to jako dobro napravljeno. Također nisam fan pretjerane naknadne obrade i ne bi imao volje igrati se sa HDR fotografijom. Pri odabiru HDR opcije, aparat okine dvije uzastopne fotke i odmah ih spoji u jednu sa većim dinamičkim rasponom. Opcije korekcije se mogu mijenjati, pa je tako moguće odabrati do 3 EV razlike u ekspozicijama i način blendinga fotografija. Rezultat je uvijek vrlo prirodan i zaista pomaže. Naravno, poželjno je fotografirati sa stativa, ali stvar dobro funkcionira i iz ruke. Evo usporedbe snimljene u mom dnevnom boravku:

HDR opcija

Digitalni šum je jako dobro kontroliran i fotografije su upotrebljive čak i na ISO 3200. Ovo je stvarno veliki napredak u odnosu na moj stari Canon 20D. Uopće se ne libim “nabiti” ISO na vrijednosti iznad 800 ASA. Evo jedan detalj u 100% veličini, ISO 3200:

Šuki

Neke od “kreativnih” postavki nisu uopće loše, kao ona za “landscape” fotografije gdje se naglašava plava boja neba i povećava kontrast zelene. Gotovo da se može dobiti efekt polarizacijskog filtera:

Kreativne postavke su keativne

Aparat ima puno drugih opcija, pa bi ih bilo glupo sve nabrajati, a bome i pamtiti. Najbolje od svega je što Nikon ima u meniju poseban “tab” gdje su izlisane posljednje opcije koje ste koristili – izvrsna stvar za brzo pronalaženje nekih stvari koje češće koristite. Budući da nema malog info LCD ekrana, informacije o trenutnim postavkama se mogu vidjeti na velikom ekranu te se odmah mogu po potrebi promijeniti. Istina, fali poneka tipka za direktno mijenjanje neke postavke, no i ovako su sve pomjene relativno brzo dostupne. Inteligentno rješenje je što zadnja promijenjena postavka ostaje odabrana, pa se odmah prije okidanja nove fotografije može brzo promijeniti bez da svaki puta morate od početka “šetati” po opcijama.

Što se tiče astrofotografije, mislim da će i ovdje sve biti ok, budući da je šum dobro kontroliran, a prema nekim izvještajima, Nikon je popravio kvalitetu RAW (NEF) fajlova, pa se više ne dešava da tamne zvijezde budu “pojedene” i nije potrebno gasiti aparat nakon kraja ekspozicije kao što je to bilo na starim modelima. Tu je i odlična opcija za automatizaciju time-lapse (astro)fotografije. Nakon namještanja opcija aparat će sam nastaviti snimati zadano vrijeme/broj ekspozicija, bez potrebe za dodatnom intervencijom.

Na kraju moram priznati da mi je aparat sasvim ok i za sad mi se čini dovoljan za moje potrebe. Iako nisam fan kreativnih opcija i automatiziranih načina fotografiranja, nerado priznajem da sam našao par stvari koje će mi koristiti. Gledajući kako su se DSLRovi u zadnjih 10 godina razvijali nisam imao volje potrošiti previše novaca za tijelo koje će se za par godina prodavati u bescjenje. No sada ću barem moći do mile volje nafotkavati kćer bez da se grizem da nisam možda propustio neki nama važan trenutak

Contax T2

Contax T2 je potpuna suprotnost fotoaparatima koje sam do sada probao – point&shoot visoke kvalitete slike, dakle nit je Lomo niti manualni 6×6/SLR/votever. P&S fotići nikad nisu bili sinonim za kvalitetu, no ovo je iznimka. Fiksni 38mm Zeiss Sonnar objektiv sa T* antirefleksivnim premazima zaista je impresivan. Oštrina i kontrast primjećuju se već na prvom ispucanom filmu.

Tijelo aparata izrađeno je od titana i kao takvo otporno na udarce. To zaista mogu potvrditi jer ubrzo nakon što sam ga dobio preživio je crash test sa mezra visine na asfalt sa samo vrlo laganim malenim udubljenjem na rubu kućišta. Normalni korisnici aparata vjerojatno će ionako biti pažljiviji od mene.

Aparat ima mogućnost reguliranja otvora blende, ali nažalost samo od f/4 na više. f/2.8 rezerviran je za automatski način rada. Do sada mi to nije predstavljalo problem budući da aparat očito preferira veće otvore objektiva za manju dubinsku oštrinu. Na objektivu se osim blende može namjestiti korištenje blica – nažalost morate sami procjeniti da li vam je potreban jer nema mogućnosti auromatskog paljenja istoga. Osobno to ne smatram velikim nedostatkom, dapače, draže mi je da sam kotroliram kada će se koristiti bljeskalica.

Od ostalih kontrola tu je još kompenzacija ekspozicije do +/- 2 blende što ujedno znači i mogućnost korištenja filmova bez DX koda (čitaj: Efke) od 25 do 400 ASA jer po defaultu postavlja osjetljivost na 100. Postoji i mogućnost “ručnog” izoštravanja koje se zapravo svodi na to da se kotačićem koji služi za paljenje aparata odokativno namjesti udaljenost.

Svjetlomjer mi se činio prilično dobar u raznim svjetlosnim situacijama iako doduše još nisam koristio aparat sa dijapozitivom. Objektiv se prilikom gašenja uvlači u tijelo tako da je aparat lako imati na dohvat ruke u džepu jakne, no za traperice je ipak malo prevelik.

Jedina stvarna mana je to što objektiv postiže fokus tek neposredno pred okidanje – dakle fokusira se standardno pritiskom okidača do pola i nakon kad se potpuno stisne pomiče se objektiv i zatim okida zatvarač. Vremenski je to vrlo kratko. Čak je vjerojatno i bolje tako nego da aparat stalno zuji te privlači pažnju.

Zatvarač je centralni s brzinama od 1/500 do par sekundi. Nažalost nema mogućnost stavljanja žičanog okidača pa se za duge ekspozicije mora gumb držati stisnut, što je dosta nezgodno. U tražilu se nalaze informacije o brzini zatvarača (1/500, 1/125, 1/30 i L.T. za dulje ekspozicije) i potvrda fokusa.

Sve u svemu, uz mininalne nedostatke, T2 je zaista moćna sprava. Vrlo kvalitetan objektiv kojeg možete uvijek imati uz sebe praktički u džepu. Ugodnog je dizajna i neće uplašiti vaše poznanike kao kad u njih uperite objektivčinu SLR-a. Meni je bio idealan u situacijama kada nisam mogao sa sobom tegliti niti najmanju foto torbu – dok sam npr. zbog ozljede bio na štakama ili kad sa kćerkom idem u šetnju ili na plac i usput moram nositi druge stvari. No u zadnje vrijeme vrlo često ga koristim za street fotografiju – praktičan je da ga se cijelo vrijeme može držati u ruci, a da ne privlači pažnju. Crno-bijele fotke koje sam s njim napravio su zbilja vrhunske. Preporučam!

Hvala Luki Blažekoviću na fotkama samog aparata!

Razvijanje dijapozitiva velikog formata

Update: Denis više ne razvija dijače velikog formata no tekst neka ostane, čisto iz nostalgije…

Iako se dijapozitivi Leica i srednjeg formata još uvijek mogu razviti na par mjesta u Zagrebu (o čemu sam već pisao), izgubili smo mogućnost razvijanja velikoformatnih dijača. Doduše, izgubili smo mogućnost odnošenja dotičnih u fotostudio, no zahvaljujući jednom entuzijastu, Denisu Pleiću iz Varaždina, moguće ih je razviti u Hrvatskoj! To je svakako odlična opcija jer slanje filmova u inozemstvo je potencijalni rizik (možda neopravdano, ali ipak…).

Denis je, uz konzultaciju sa ekipom newsgrupe hr.rec.fotografija nabavio kemikalije za E6 proces razvijanja dijapozitiva. Zašto uz konzultaciju? Zato jer je bilo glupo nabavljati kemikalije samo za 2-3 velikoformatna dijača budući da se one mogu dobiti u pakiranjima od minimalno 5 litara što je, ako sam dobro zapamtio, dovoljno za stotinjak filmova 4×5 formata!

Od kada sam saznao za to, malo sam češće fotografirao velikoformatnim dijapozitivima, no ipak je bilo potrebno više od pola godine da skupim (ufotkam) 13 komada koje je Denis onda razvio u jednoj turi. On se bio ponudio to napraviti i prije, no nisam ga htio požurivati jer sam znao da ću početkom travnja (2010.) okinuti još par komada u Istri, pa bolje da ih razvije odjednom nego da se zeza malo po malo.

Dijapozitive sam dobio natrag u roku od nekih tjedan dana od kada sam ih mu poslao – ako se ne varam rekao je da je bio nešto malo bolestan, no stvarno to nisam doživio kao čekanje – ako sam bio strpljiv mjesecima, nije bilo problem pričekati još koji dan. Denis me e-mailom obavještavao kako napreduje razvijanje. Svi dijači su razvijeni izuzetno dobro, boje su prekrasne i ja osobno ne vidim nikakvih grešaka. I cijena razvijanja je više nego korektna, 35kn po jednom 4×5 dijapozitivu, čime Denis pokriva svoje troškove. Sjećam se da sam u Labartu, ok su ih još razvijali, platio više. Dvije fotke mi je čak i skenirao jer je moj komp bio u kvaru!

U svakom slučaju, ako se želite okušati u velikoformatnom svijetu u koloru preporučam da se s povjerenjem obratite Denisu! Ne samo zato što je jedini u Hrvatskoj koji razvija 4×5 dijače, nego zato što to radi kvalitetno i s ljubavlju i pedantnošću pravg fotografskog entuzijasta!

Denisa kontaktirajte na njegov e-mail: denple(a)gmail.com

Supersampler – recenzija

supersampler
Supersampler!

Supersampler fotić je zanimljiva sprava neobičnog izgleda koja na prvi pogled ne liči na fotoaparat. Četiri male leće smještene su na sredini aparata, a sa bočne strane viri nekakav prsten – i to je to! “WTF???” reći će fotograf koji prvi puta primi Supersampler u ruke. Pomnijom inspekcijom otkriti će se “tražilo” (navodnici namjerni – mali gumeni kvadratić ne služi ničemu, provjereno – očito je tu kako bi izmamio osmjeh svojom beskorisnošću), okidač koji se začudo nalazi na kraćoj strani aparata i poluge za otvaranje stražnjeg dijela te namještanje okidanja.

Ovo posljednje jedina je opcija koju možete mijenjati. Naime, četiri leće okidaju uzastopce, a pomicanjem poluge određujete da li će okinuti unutar jedne sekunde ili u nešto duljem intervalu (2-3-4 sekunde, ovisi kako mu se hoće). Moj Supersampler ponekad nije htio okinuti sa zadnje dvije leće pa sam ga trebao lupkati kako bi se probudio.

ZOO_ZG_08
Ha? Jel radi?

Kao što vidite na gornjoj slici, to može biti sasvim zgodna promjena – nakon prve dvije slike smetlarskih kolica uletila je moja zbunjena faca dok sam pokušavao prokužiti zakaj je to čudo zaštekalo

Koliko sam uspio pročitati o Supersampleru objektivi su žarišne duljine cca 20mm, što znači da: a) fakat vam ne treba tražilo; b) možete puno toga strpati na usku trakicu četvrtine filma (npr. cijelu osobu, zgradu, panoramu pejzaža). Trakice su uske pa deformacije koje bi inače sa 20mm objektivom bile žestoke zapravo se i ne vide tako strašno. Rubovi fino vinjetiraju, a bome ni pregrade između objektiva nisu savršeno ravne. Baš je fora kako je plastika gruba – nekako dodatno naglašava analogni štih Supersamplera.

Eh, da, preporuča se upotreba filma od 400 ASA čak i po sunčanom danu! Slažem se, iako sam uspješno koristio i 200 ASA dok je bilo lagane naoblake. Malo je tamno, ali izgleda sasvim oke:

Jednom sam u kasno popodne u Ilici uhvatio Davora Gopca sa 400 ASA..bila je jesen, pa iako se meni činilo da ima dosta svjetla, zapravo je ispalo vrlo tamno:

Gobac i Ramona
Gobac i Ramona

Supersampler mi je veliko otkriće. Manjak bilo kakvih opcija za namještanje vrlo je opuštajući za street fotografiju – staviš 400 ASA i deri! Da, začuđujuće, najbolje mi leži baš kad ga furam po ulici. Četiri uzastopne sličice mogu ispričati odličnu i kvalitetnu uličnu minijaturu svakodnevnog života – uhvate točno onoliko vremena koliko nam je potrebno da se u hodu mimoiđemo sa nekom od tisuća uličnih scena.

Uz ovakav aparat nije teško dati mašti na volju i ispričati neku neobičnu priču…koja niti ne mora imati neko posebno značenje – možda samo glumi pokret glave dok hodaš po ulici:

Lomography.com ekipa uglavnom fotka neku akciju, kad netko trči, skače i slično. Sigurno da je to super, ali podjednako je zanimljivo vidjeti kretanje fotoaparata, pa čak i četiri gotovo jednake statične slike čime se na poseban način naglašava mir ili prolaznost tog trenutka. Mogućnosti su neograničene i aparat zbilja potiče na kreativnost, a i oslobađajuće je ne razmišljati o izoštravanju i postavkama. Supersampler je malen pa ga mogu stalno držati u ruci dok hodam gradom. Sa okidačem na kraćoj stranici fino i nenametljivo leži u ruci, uvijek spreman zabilježiti još jednu neponovljivu situaciju. Isprobajte ga i otkriti ćete novu (četvrtu?) dimenziju u fotografiji.