Fotografija

Yashicu Electro 35 GSN sam nabavio prije par mjeseci jer je bila dobra prilika, a na netu sam čitao samo pohvale o tom aparatu. To je rangefinder, objektiva žarišne duljine 45mm i f/1.7. Ima centralni zatvarač sa brzinama od 1/500 do 30 sekundi. Mjerenje svjetla je elektronsko sa prioritetom otvora blende, a bez baterije radi samo sa zatvaračem brzine 1/500.  Podešavanje ekspozicije je automatsko, što znači da ako treba raditi kompenzaciju morati ćete prvo promijeniti osjetljivost filma na aparatu. Ako namjeravate koristiti filtere također ćete morati mijenjati osjetljivost budući da svjetlomjer nije na objektivu da mjeri kroz filter kao kod npr. Electro 35 GX verzije.

Electro 35 GSN je na prvi pogled (po mojem mišljenju) atraktivan izgledom, a u ruci djeluje solidno sa svojih 700g težine. Na objektivu piše COLOR Yashinon DX – naziv “COLOR” je u vrijeme kada su kolor filmovi postali popularniji bio hype poput današnje oznake “digital” koja se može posvuda naći. Hype ili ne, objektiv mi se čini odličan i oštar, iako nisam baš neki stručnjak. Neoštre fotke koje je napravio su krivica korisnika (mene) jer nisam imao dovoljno mirnu ruku.

Yashica se odlično snalazi u raznim situacijama. Budući da nema zrcalo prilikom okidanja se čuje samo blagi zvuk otvaranja centralnog zatvarača. Svjetlomjer radi jako dobro čak i u kontrastnim scenama, no ponekad mi se čini da teži preeksponiranju.

Gore možete vidjeti par fotografija moje kćerke Une snimljene Yashicom. Kada ju imam sa sobom nosim ju oko vrata već namještenu za street scene (f/8 ili f/11, unaprijed fokusirano) tako da mogu brzo reagirati na situaciju kao na desnoj fotografiji kada je Una krenula trčati za golubovima.

Yashica Elestro 35 je svakako odličan aparat i preporučam ga svima koji bi htjeli povoljno nabaviti kvalitetan rangefinder.

Evo još jedne galerije fotografija snimljenih Yashicom. Vidi se da jako dobro radi u uvjetima slabe osvijetljenosti!

Ken Rockwell je napisao detaljan opis načina rada sa Yashicom; ja ću se ipak zadržati samo na recenziji ;)

Ne, ovo nikako neće biti samo još jedan običan pregled fotoaparata – jednostavno ne mogu biti objektivan i nabrajati mane i prednosti u fotoaparat u koji sam se doslovno zaljubio :) Od kako se bavim fotografijom uvijek tražim nešto novo i malo drugačije od standardnoga, barem što se tiče fotoaparata. Da, pomalo sam freak na fotiće..ali koncept TLR-a (dvookog refleksnog fotoaparata) me svaki puta ponovno oduševi.

Prvi Rollefilex sam koristio još na faxu, ali to je bilo samo nabrzinu u jednoj od obaveznih vježbi. Pravi doživljaj takvog tipa fotoaparata dobio sam tek kasnije nakon što mi je jedan cijenjeni član newsgrupe (neću spominjati ime da ga ne krenete iskorištavati) hr.rec.fotografija nesebično posudio istoga kada sam tražio nekakvu opciju za ulazak u srednjeformatni svijet filma. Vjerovali ili ne, imao sam istovremeno u rukama Hasselblada i Rolleiflexa – pa iako je kvaliteta nesumnjivo na strani Hassa, Rolac mi je osvojio srce. Dovoljno je reći da sam nakon tjedan dana druženja jednstavno morao udomiti jednoga od mnogih koji se nude na Ebayu.

Dvooki Rolleiflex ima fantastičnu, jednostavnu koncepciju – dva objektiva od kojih jedan (gornji) služi za kadriranje, a drugi za fotografiranje. Aparat na prvi pogled djeluje nezgrapno, ali odmah lako i prirodno sjeda u ruke na jedan neobičan način. Gledajući mutno staklo odozgo, mora ga se držati objema rukama, ali on sjeda vrlo prirodno i udobno, što se nikada ne bi moglo zaključiti iz njegovog kockastog oblika.  Držeći ga na taj način fotografije se stvaraju iz visine prsa ili nešto niže, što daje malo drugačiju, ali i prirodniju perspektivu od standardnih SLRova koji se drže u visini očiju.

Budući da nema pentaprizmu (ili pentazrcalo kao kod nekih (D)SLRova) nego samo jedno obično zrcalo, na mutnom staklu je slika uspravna ali zrcalno obrnuta (lijeva i desna strana su zamijenila mjesta). Iako to djeluje kao nedostatak, meni je ta činjenica znatno pomogla da se usredotočim na kadar. Fotografirajući prvi puta morao sam stati, razmisliti i namjestiti scenu – a to mi je ostala navika i sada kada sam se navikao na zrcalnu sliku. Rollefilex je fantastičan ako želite napredovati u fotografiji upravo iz razloga jer vas tjera da usporite i razmislite..a onda se tih 12 fotki koje su dostupne na jednom srednjeformatnom filmu i ne čine tako malen broj! Od kada fotkam sa Rolcem imam puno veći postotak zadovoljavajućih fotki na jednom filmu nego što je to bilo dok sam fotkao na 35mm formatu.

Rolleiflex je genijalan za street ili candid fotografiju – gleda se odozgo i drži u niskom položaju i nitko nema osjećaj da je na nišanu snajpera..svi si misle, gle lik nekaj čačka po čudnoj spravi..a budući da nema zrcala koje će u trenutku okidanja tresnuti gore svom snagom (kao recimo Hasselblad koji se također drži u istom položaju, ali nije dvooki) praktički je bešuman pa ljudi niti ne skuže da ih se fotkalo! Nije se jednom desilo da sam Rolca okrenuo u stranu i fotkao “lijevo” ili fotkao “iza ugla” a da me čovjek nije ni vidio.

Sa TLRom je lako biti kreativan – po noći se jednostavno stavi na neku ravnu podlogu, a kadriranje je jednostavno i precizno budući da se gleda odozgo. Probajte to napraviti sa SLRom! Iako ne koristim često njegovu originalnu futrolu, ona zna biti prilično korisna – pomaže u stabilnosti i uz malo pažnje meni omogućava fotografiranje brzinama od čak 1/10 sekunde.

A premotavanje i napinjanje okidača okretanjem ručice – čisti sex :)

Svog Rolleiflexa sam nabavio preko Ebaya, u odličnom stanju, čistog, praktički bez ogrebotine. Nažalost ubrzo je zaštekao okidač (vjerojatno se aparat slabo koristio), ali mi je g. Marković sve sredio i sada radi savršeno. Imam verziju sa Schneider Xenar objektivom (ekivalent Tessaru) koji se mogu naći po vrlo povoljnim cijenama (200-300 USD), za razliku od Planar i Xenotar objektiva koji postižu cijene od 500 USD na više. Jedina moja zamjerka Xenar objektivu su ovalni bokeh krugovi na rubovima fotografije što najviše dolazi do izražaja prilikom snimanja stabala i lišća.

Nemogućnost mijenjanja objektiva mi ne predstavlja problem – u većini slučajeva se subjektu može približiti ili od njega udaljiti, a na kraju krajeva nije grijeh niti croppati ;) Rolca sam uspješno koristio sa Nikon flashom spojenim uz pomoć kabela; također imam set njegovih filtera, sjenilo i Rolleinar (predleću za fokusiranje na blizinu – dobra stvar).

Ako još niste probali koncepciju dvookog aparata – svakako probajte. Ne mora biti Rolleiflex, ali on je ipak sinonim za TLR fotoaparate i kada se dobro servisira s njim neće biti muke!

Prije godinu dana sam sa web stranica lomography.com nabavio plastičnu šarenu Holgu. Od nedavno, mojoj prijateljici Holgi pridružila se još jedna, Diana! Jednostavno nisam mogao izdržati da je ne udomim :) a budući da je o ovim aparatima malo informacija na hrvatskom, evo jedna usporedba ova dva vesela srednjeformatna aparata. Diana i Holga se mogu naći jeftinije nego na gorespomenutom websiteu, ali ove “nove” verzije imaju zanimljive dodatne funkcije i mogu se dobiti kao “bundle” sa srednjeformatnim filmovima.

Moja Holga je plavo-crveno-žuta varijanta sa flashom koji ima kolor filtere. Došla mi je u paketu sa simpatičnom knjižicom o Holgi, a fora je i crna izolir traka koja se dobije da bi se Holga zakeljila da ne propušta svjetlo :) Službeni naziv Holge je “CFN” što sam si ja preveo kao skraćenicu od “color-flash new” (“new” kao nova Holga, reizdanje originala).

Diana koju imam je F+, dakle ima flash, a “+” označava dodatne funkcije. To je “pinhole” otvor blende, odnosno može se skinuti objektiv i koristiti kao camera obscura! Meni je ovo jako korisna opcija. Flash je također vjeran originalu, 60′s style, a dobiju se i gelovi u raznim bojama koji se mogu staviti ispred lampice, pa se, kao kod Holge, dobije kolor flash. Tu su i dvije maske za film, jedna za originalni Dianin format 4×4, a druga za beskonačnu panoramu – fotografira se kao da film ima 16 snimaka, a maska je točno tolika da se rubovi malo preklapaju pa se od cijelog filma dobije jedna ogromna panorama.

Na prvi pogled slični aparati, u praksi su dosta različiti. Holga je, iako plastična, prilično robustna – na Lomotomiji su ljudi mislili da je metalna! Preživjela je preko nekoliko padova na pod, a ozljedila se upravo na Lomotomiji kad je ispala mojoj ženi :) ali ništa tako strašno što malo selotejpa nije moglo srediti.

Općenito se za Holgu čini kao da ju je dizajnirao neki kronični pijanac kojem se ruke smire tek nakon pete čašice nečeg žestokog, a mozak tada ode u ler. Jer, kako drugačije objasniti činjenicu da se na leći nalazi MANJI otvor blende, a iza objektiva je polugica kojim se postavlja VEĆI? Koliko kod htjeli postaviti otvor blende za oblačno, neće biti nikakvog efekta! Provjereno, raskopao sam Holgu i pogledao.

Flash je također biser – kao prvo baterije za flash se nalaze pokraj objektiva iza maske – dakle s krive strane filma. Pa ako vam baterije crknu na prvoj fotografiji kao što se meni desilo, prvo ćete morati ispucati film pa tek onda staviti nove. A flash jednom kada se napuni, čak i djelomično, uvijek će okinuti bez obzira što ste ga ugasili.

Diana je tehnološki sofisticiranija (ok, prestanite se smijati) jer ima čak tri otvora blende koji se FAKAT MOGU NAMJESTITI, a na novim Dianama se može skinuti objektiv, staviti drugi (ja imam 38mm širac, woo-hoo!) ili koristiti kao cameru obscuru. Kolor gelovi za flash mi se čine prilično beskorisni jer su toliko maleni da ih je nespretno stavljati i jedva čekaju da se negdje zagube. Konstrukcija Diane je KA-TA-STRO-FA! Toliko djeluje krhko, lagana je, šuplja..nevjerojatno. Užasno je teško staviti film jer špulice ne stoje na mjestu nego se mrdaju sim-tam i onda obično na kraju film bude loše namotan i pušta svjetlo po rubovima. A zvuk namotavanja filma podsjeća na pohabani dječji mitraljez. Svaka čast ekipi iz lomography.com što su to sve vjerno reproducirali!

Optika kod oba aparata je također različita. Možda je napravljena od različite plastike. Uglavnom, drugačiji su efekti. I Diana i Holga vinjetiraju, žestoko. Holga ima nekakvu relativno simetričnu, radijalnu aberaciju, a usput je slika na rubovima izdužena. Recimo lica ljudi će biti iskrivljena i nerealna. Diana pak ima oštrinu koja je kod mojeg primjerka negdje malo lijevo od sredine. A bokeh na rubovima je fantastičan, liči na kometice, ili možda čavliće sa glavom okrenutom prema sredini. Ili malo lijevo od sredine. A dok Holga barem cijelu sliku može smjestiti u centar filma, Diana puca na sam gornji rub tako da slika ide preko slova gdje pišu informacije na filmu.

No sve ovo navedeno nije kritika – tko to tako doživljava neka traži Rolleiflexa. Diana i Holga nisu mašine za fotografiju, one su prijateljice. Svaka ima svoje mušice koje će vas naučiti da ne brinete o tehničkim postavkama (iako naravno da se ponekad treba nešto narihtati) već uživate u fotografiji i nepredvidivosti. Fotkajte sa smiješkom i dobiti ćete smiješak na fotografiji – fotkajte sa čuđenjem i dobiti ćete čudne fotke – fotkajte pijani i dobiti ćete  pijane fotografije – fotkajte sa veseljem i sa guštom, sa sjetom i nostalgijom, fotkajte sivo ili žuto…ova dva smiješna aparata će vam uz malo strpljenja sve te emocije vratiti natrag na svoj način. Uživajte.

Eh da, jedno mi nije jasno – Diana ponekad napravi fotku da je cijela desna strana zelena, bez obzira koji film koristim? Fakat čudno..