Moj posljednji Efke film

Gotovo je, dakle. Godine 2012. govorilo se o famoznom “kraju svijeta” iz proročanstva Maja. Kraj je te godine i došao, ali za tvornicu Fotokemika koja je desetljećima (od 1947.) bila pojam za fotografiju u bivšoj državi. Svi imamo u ladicama barem jednu košuljicu Fotokemike u kojoj su negativi i stare obiteljske fotografije. Stariji se dobro sjećaju impozantne reklame na Trgu Republike/Bana Jelačića, mladića (ja sam uvijek doživljavao da je cura, a na kraju krajeva nije ni bitno) s fotoaparatom koji marljivo bilježi život na glavnom zagrebačkom trgu.

Usprkos inicijativi da se spasi ostavština Fotokemike, ništa nije uspjelo. Strojevi su dotrajali, krovovi tvornice počeli su prokišnjavati, a skromni pokušaj Fotokemike Nove da se održi kultura fotografije i crno-bijelog filma nije naišao na daljnju potporu (“Kakva je sudbina legendarne tvornice”, Jutarni list, 2012.). U ovoj državi je normalno da se sve proizvodnje gase, pogoni opljačkaju, nekretnine prodaju. Kultura je sporedna. Sve, samo za brzu zaradu.

Fotokemika je 1991. imala 800 radnika (“Posljednje suze za Fotokemiku”; novosti, 2014.), čak i vlastito odmaralište na Silbi! Od nekadašnjeg pokretača fotografske kulture u ex-Yu (“Zagreb 1978.”, izložba fotografija, Muzej grada Zagreba) ostale su samo ruševine.

Efke filmovi su bili uvijek cijenjeni. Bogati srebrom, imali su onu starinsku nostalgičnu notu koja se izgubila u modernim emulzijama optimiziranim za skeniranje. Efke 25, sitnog zrna i bogatih tonskih prijelaza; Efke 100, klasik, prilično zrnat za 100 ASA, ali baš zbog toga svim fotografijama daje bezvremenski štih; Efke 50, vrlo kontrastan i poseban. Već se na zadnjim serijama Efke 100 filma vidjelo da slijedi propast – puni su smeća, točkica i prašine koja se mukotrpno mora fotošopirati nakon skeniranja.

Aktivno fotografiram negdje od početka (n)ovog tisućljeća, i dok sam 25 i 100 često koristio, Efke 50 baš i nisam. Zahtjevao je promišljene kadrove kako bi ta kontrastnost došla do izražaja. I upravo je jedan Efke 50 stajao u mom frižideru godinama, čekajući napokon neku inspiraciju da ga stavim u fotoaparat. Budući da se moja zaliha Efke filmova bližila kraju (muka mi je kupovati stare zalihe preprodavača preko interneta), htio sam se na dostojan način oprostiti od legende.

Ideja je slična onoj o posljednjoj roli Kodachrome filma koju je ispucao Steve McCurry, no Fotokemika je tako besramno propala da se nitko nije sjetio na bilo koji umjetnički način zabilježiti taj kraj. Pa tako, evo, moj posljednji Efke 50 film odlučio sam ispucati na 30. obljetnicu Univerzijade u Zagrebu, kao hommage mom gradu, tom događaju, i Fotokemici.

Koliko god je Univerzijada bila marginalna u svijetu kao sportski događaj, Zagrebu je značila puno. Grad se obnovio, izgradio, u jednom dahu kao rijetko kada prije (definitivno ne i poslije!). Tada sam imao samo 11 godina, no teško je zaboraviti preuređenje tadašnjeg Trga Republike i legendarnog Zagija (kojem sam se morao potajno veseliti jer ga je moja nona, splićanka, prezirala).

Moja mama (skroz lijevo) ispred Name, 1974.

Rijetko kada razmišljam o fotografskim “projektima” jer to obično podrazumjeva discipliniranost i planiranje, što je nekako suprotno mojoj prirodi. No i ovaj projekt je počeo, ali i završio spontano. Crno-bijeli Efke 50 sam ubacio u meni jako drag Contax T2 kompaktni fotoaparat kojeg, kad ga vidite, sigurno ne bi povezali s “ozbiljnošću” jednog fotografskog projekta

Trebalo mi je nekoliko mjeseci da ispucam cijeli film – bilo je teško odlučiti se definitivno zatvoriti vrata za Fotokemikom i Efke filmovima. Čitao sam na netu o svemu što se za Univerzijadu gradilo i obnavljalo; razmišljao sam da fotografiram i neke osobe koje su obilježile Univerzijadu…no, na kraju, fotografije su ispale kao što i inače fotografiram Zagreb – u intervalima, kroz dugačke osamljene šetnje i bicikliranje gradom.

Nastojao sam ufotkati one najvažnije stvari koje su obilježile Univerzijadu. Tu je Cibonin toranj, snimljen preko ruševina “Bubare”, nekadašnje tvornice svile iz Adžijine ulice; zaboravljeni Zagi u Međimurskoj ulici; naravno, Trg bana Jelačića i Manduševac koji je otkriven tijekom preuređenja za Univerzijadu.

Obišao sam i već izblijedjele murale, skulpture (među kojima i neobičan “Ekološki cvijet”). Skulptura na Sveticama ofarbana je i obnovljena, što je pohvalno s obzirom da sam prije 6-7 godina fotografirajući tamo skakutao izbjegavajući posvuda prisutni pseći drek. Ovaj puta su me samo napale bakice koje nisu dale da ih fotografiram (nemojte im reći da im nije uspjelo!).

Uhvatio sam i plišanog Zagija na kavi ispred Milčeca na druženju FB grupe Zakaj volim Zagreb, Jarun, Mimaru (otvorenu baš za Univerzijadu), Maksimirski stadion, pa i samozatajne Zagije na prozoru Branimorove tržnice.

Bilo je lijepo šetati gradom i vidjeti da se još provlači duh Univerzijade. No šetnji je morao doći kraj, a zadnje kadrove sačuvao sam za nekadašnju Fotokemikinu tvornicu u Samoboru. Kao što to biva kod filmova, nikad se ne zna hoće li se od deklariranih 36 snimaka izvući još koji dodatni.

Znao sam da mogu računati na 37. Obišao sam cijelo područje nekadašnje tvornice. Tamo, jedva da se dalo naslutiti da je tu nekada bila Fotokemika. Dok je radila, bio sam samo jednom po par kutija velikoformatnog filma, a sada me na vratima dočekao plakat firme koja se bavi pokapanjem kućnih ljubimaca. Kroz razbijeni prozor tvornice uspio sam ugledati jedini usamljeni objekt – apartat za povećavanje. Ničeg drugog više nema.

Fotografirao sam taj prizor na 37. kadar, no moj Contax nije premotao film natrag u špulicu. Ostala je još jedna fotografija. Vratio sam se do nekadašnjih ulaznih vrata gdje sam sa strahopoštovanjem bio došao desetak godina prije po svoje filmove. Na vratima taj tragikomični plakat “Rastanak dostojan vašeg ljubimca”. Za rastanak, okinuo sam i tu zadnju fotografiju, gledajući da u staklu bude i moj odraz. Tek kada sam razvio film i skenirao fotografije vidio sam da sam sasvim nehotice zauzeo pozu sa reklame na nekadašnjem Trgu Republike.

Evo, dakle, 30 fotografija za 30 godina Univerzijade (primjetiti kako sam se lukavo izvukao da mogu sakriti par fotografija koje mi baš i ne odgovaraju). Poslagane su kronološki, jer svi znamo da se fotografije moraju posložiti po redu kada ih razvijene pokupimo iz fotostudija

Zbogom Univerzijada, zbogom Fotokemika.

7 thoughts on “Moj posljednji Efke film”

  1. Super tekst i fotke. U Maksimirskoj 53 kod tram.stanice ima još reklama Paloma s logom Univerzijade ;), a i dobro se drži reklama.
    goo.gl/4choi1

  2. Krasna prica i odlican foto projekt. Takoder sam svoje prve korake u fotografiji ispucavao na efke filmu, pred sam desetak godina bez neke svijesti o njegovom historijskom i kulturnom znacaju. Naprosto je bio jeftin. Preselio sam se iz Zagreba i Hrvatske, Fotokemika se zatvorila, i to je bilo to. Onda sam sasvim slucajno pri posjeti kuci ovog ljeta pronasao davno zaboravljenu rolu efke ir820 filma. Nadam se da cu uspjeti snimiti koji dobar snimak, iako godinama nisam slikao IR filmom. Kako sam naisao na ovaj tekst upravo nakon sretnog pronalaska, jako me razveselilo da se i drugi na originalne nacine oprastaju od dobrog starog efke filma.

Leave a Reply